Sigurno je većina vas po godišnjim odmorima, na morima i/ili u inozemstvu, stoga moje finale sezone neće biti duplo veća doza, kakva finala sezona znaju biti... nego light verzija pogodna za ove vrućine koje su (konačno!) došle i za sve godišnje koji traju ili će otpočeti.
Sjećam se svojih studentskih dana kad su ljeto i godišnji odmor imali sasvim drugačiju konotaciju. Umjesto mora, sladoleda, sunčanja i opuštanja, ljeto je tada za mene značilo studentski posao, učenje za jesenske rokove i nesnosna, neizdrživa i neotarasiva vrućina asfalta.
Ljeto u gradu valjda je najgora kazna koja ti se može dogoditi. Pogotovo u velikoj urbanoj sredini gdje je vrijeme relativno i gdje za nekakvo zelenilo i svježinu valja odvoziti ili otpješačiti dobar komad puta, osim ako nisi te sreće da mu živiš u neposrednoj blizini. Ja nisam bila te sreće.
Betonska džungla i smog čovjeka umore. Nevjerojatno je, zapravo, koliko se zdravo za gotovo uzima činjenica da nam priroda treba više nego mi njoj. Kako to običava biti, svoje stvarnosti postaneš svjestan tek kad se iz nje izmjestiš.
Tako otkad živim u Karlovcu i otkad ljudima mogu govoriti kako živim okružena šumom, sadim svoje povrće, borim se s kebrovima i mogu se okupati kad god mi padne napamet (a to puno znači kad te peče asfalt sa svih strana!) moj suživot s prirodom i potreba za svježim zrakom dobivaju smisao. Više 'svjež zrak' i 'zelenilo koje odmara' nisu imaginarne floskule, nego moja stvarnost i svakodnevica.
Do faksa sam živjela u vrlo maloj i nezanimljivoj sredini. Najviša zgrada bila je ona moja, s četiri kata, a danima se pričalo o koncertu Škore kojim se slavila gradnja samostana. Kroz faks i poslije sam živjela u velikoj, užurbanoj sredini koja je sva moja osjetila bombardirala silom informacija iz okoline. Patila sam od FOMO-a u tolikoj mjeri da sam digla ruke od svega i uvijek obitavala na istim mjestima ili - doma. Pogubno. Sad živim u Karlovcu. Za mene ovaj grad predstavlja ravnotežu. Najbolje od oba svijeta. Ima infrastrukturu urbane sredine – nebodere, mostove, crkve, ceste, groblja, ali u isto vrijeme ima i mir i jednostavnost šuma, rijeka i divljine.
U Karlovcu možete isti dan brati vrganje, i navečer otići u kazalište. Željkovo dobro poznavanje šumskih puteva omogućilo mi je da prvi puta u životu uberem pravi pravcati vrganj! A opet se sjećam kako sam pucala od ponosa kad sam svog prijatelja, s kojim sam gubila sate u razgovoru o Harryju Potteru ispred svoje zgrade poslije glazbene, gledala na daskama Zorin doma u predstavi Famozna. Možete otići na radionicu pletenja, a poslije na kavu i krafnu bez da vas to sve baci u bankrot. Do prvog umakanja prsta u more ima svega stotinjak kilometara. Pa čak i bus Autoturist Parka staje na Petrolu u Karlovcu. Dobijete to službeno isprintano na karti! Kolika je sreća biti daleko od turističkih gužvi, a opet ne toliko daleko da si ne možeš priuštiti more. Sve je blizu, a dovoljno daleko. I svega ima, a ničeg nema previše.
I u okolici Karlovca ima puno toga za nabasati na. Ozalj, poviješću prožet grad, s mnoštvom znamenitih ličnosti koje su ostavile svoj trag u beskraju kao što su članovi obitelji Frankopana i Zrinskih, Slava Raškaj i Ivan Belostenec. Munjara je posebna zimi. U blizini je selo Vrhovac, krase ga zelenilo i opušteni karakteri ljudi, gdje sam otrčala svoj prvu trail utrku u životu - ja, sama, u opremi od 50 kuna okružena kiborg-trkačima u ful opremi s cjevčicama za vodu koje preko leđa idu do usta. Nije me to pokolebalo kad sam dobila informaciju da na kraju puta neka tamo porcija graha nosi moje ime! ? Dobro, tu je i Zagreb, no on se sam po sebi podrazumijeva. I zapravo, kojim god smjerom da se uputite iz Karlovca, neka će vas cestica već do nečeg posebnog dovesti.
Kažu kako grad čine i ljudi. Teško je i izazovno kad u novoj sredini poznaješ svega tri čovjeka. Ali kako mi je ovaj grad pružio već toliko novih iskustava i prilika da si samu sebe razvijem, tako su se i poznanstva sa žiteljima sama od sebe razmotavala. Sva šarolikost lica, karaktera, sudbina i izričaja koje sam u ljudima otkrivala kroz ovo vrijeme oslikavaju ovaj grad na jedinstven način. Dovoljno velik, da svatko nađe svoje mjesto u njemu, a dovoljno mali da se gotovo svi poznaju.
Eto, tako ja vidim ovaj naš grad. Osjećaji uzbuđenja i iščekivanja što je na kraju puta istraživanja još su živi u meni i nadam se da neće tako brzo nestati. Pa ima i dijelova Karlovca samog u koje još nisam provirila nosom... Čeka me još dosta interesantnih godina u otkrivanjima.
Je li ikad itko stao u Karlovcu? Ja jesam, da, da i tu ostajem! ?
Ugodan godišnji svimaaa i mirno more!!