Bilješka autorice: Svaka riječ počevši od ove stopostotna je istina za koju nažalost nemam materijalne dokaze, ali kao i svaka druga istina, ruši predrasude. U ovom će slučaju svjetlom obasjati sve one sive, anonimne, slučajne i vjerojatno dosadne prolaznike koji prema predaji na naš život ne utječu osim kao pokretna scenografija koja je tu kako bi ga uljepšala – i dokazati da nas kada ponor koji nas dijeli jednom biva premošćen s tek nekoliko na prvi pogled beznačajnih riječi, s druge strane čeka osoba kakvu nismo ni mogli zamisliti. Osoba tako zanimljiva i širom otvorenih pogleda na svijet da možda izlazi u više od te jedne jedine kavane u kojoj tvoji prijatelji čekaju da im se putanja života ujednači s Marsovom. Osoba koja se za razliku od mene ne boji loših filmova i potraćenog vremena, osoba za koju nikada nisi čuo, a koja je možda baš ona sumnjiva bakica koja bez fiskalne i srama subotom ujutro ispred Lidla prodaje livadno cvijeće.
*
Putevi kojima me svakog dana ganjaju rokovi, živčani prijatelji u gimnazijskom pritvoru, od posla iscijeđeni i izbijedljeli roditelji, neobični su i osebujni sa svim svojim slučajnim prolaznicima koje se doista, časne mi pionirske, trudim ne srušiti dok dašćući ulazim u novi krug personaliziranog triatlona Ironman. Famozni sarkastični cinični kritičari, inače vrsta homo sapiensa na koju sam posebno slaba, bi se u ovome trenutku mogli uhvatiti u kušnji da mi predbace hiperbolu i metaforu Ironmana kao malih svakodnevnih bitki s kojima se suočavamo i mojoj personi koja smatra vlastite ishode navedenih odviše uspješnima iz istog razloga prišiti titulu egoistične i gnjusne – no, uvjeravam vas - da sam samo čovjek, svakodnevno me podsjeća tužan odraz nehidratizirane kože u zrcalu.
Osim zasad imaginarnog sarkastičnog cinika za kojeg ću se u skorijoj budućnosti u kojoj će materijalizacija misli i najluđih i samo ponekad perverznih fantazija biti moguća, udati, na putevima Gospodnjim susrećem strastvene astrologe, bakice bez digitalne naobrazbe s doduše impresivnim marginalnim znanjima koja je nemoguće naći čak i na mračnoj strani interneta, profesore tehničke kulture koji na crno predaju filozofiju i gitariste koji su od muke propjevali i tako reći, slučajno postali operni pjevači… Moj je život samim time postao malo više nalik siru s plemenitim plijesnima – samo za gurmane. Budimo realni i ne laskajmo si toliko – dakle, kad rekoh gurmane, uistinu pomislih samo na one s nešto jačim želucem.
Ukoliko imate paničan strah od upuštanja u rasprave s nepoznatim osobama, nemojte me tužiti Gospođi majci, već nastavite čitati ovo kao zabavni pustolovni roman s elementima fantastike i trilera. Također je preporučljivo voditi bilješke jer će ti ono što mi je gospođa na klupi kraj jezera povjerila jednog četvrtka poslijepodne koristiti kad se jednog otisneš u bijeli svijet i okušaš u ulozi samostalne odrasle osobe (čitaj: kad te starci na prepad šutnu nogom u tu razmaženu stražnjicu koja je umislila da je princeza od Walesa na jutro tvog osamnaestog rođendana i dvaput zaključaju vrata za tobom. Upozoreni ste, dogodit će se.)
Naime, jednog sam do zla boga sparnog jutra dok me sunce, po naputku mojih milih prijatelja iz Sabora, nastojalo zaslijepiti, kao svaka uzorna kći uzornog djelatnika uzorne državne tvrtke i njegove više no dobro držeće supruge kojoj je teško naći veću manu izuzev IKEA poremećaja, šetala našu kujicu. Kako ne bih remetila raspored njezinih fizioloških obveza, brzinom kojom je prije nekoliko godina natrij reagirao s vodom iz jedne zahodske školjke Gimnazije Karlovac zamotala sam se u jedan od precijenjenih stolnjaka iz nove Zarine kolekcije i nataknula tamne naočale koje galaktička scena delikvenata koristi za prikrivanje tragova koje za sobom ostavlja noć puna jeftinog vina, cigareta i mjesečine.
Jedno piskutavo „Dobro jutro, slatkice“, trgnulo me iz francuskog razmišljanja, a kraj mene se stvorila susjeda s drugog kata. O njoj sam zapravo znala samo da ima mješanca šnaucera i vjerojatno bika ili teretnog konja jer se je redovito spoticala preko vlastitih stopala kad bi ju on izveo u šetnju. Tog ju jutra začudno nije vukao za sobom kao kakvu isprebijanu mačku, ali je zato sjedeći kraj nje pojeo pola sladoleda od vanilije dok sam vlasnici odvlačila pažnju navodeći povjerljive osobne podatke. Pohvalila je kako mi lijepo stoji taj stolnjak i pitala kada ću upisati srednju školu, a kako je moje osobno uvjerenje da nitko ne zaslužuje živjeti u zabludi i mraku, drage sam joj volje izrecitirala izdanje biografije prilagođeno okvirima društvenih mreža – tek toliko da zna s kime ima posla.
Prosvijetljena je za iduće pitanje odabrala nešto prikladniju temu odnosno na koji fakultet bih željela biti premještena kad mi jednom završi uvjetna u gimnaziji. Da nisam ja ta koja vas uvjerava koliko čistog nemira kola mojim venama samo zahvaljujući takvim pitanjima, zasigurno ne biste vjerovali, a moja je susjeda očito žena s razvijenim trećim okom, šestim čulom i dvadeset i jednom čakrom kada me tog jutra ispod debelih smeđih okvira svojih naočala pročitala baš onako kako ja čitam Krležu. „A reci ti meni, kada si rođena, slatkice?“ upitala je, a nakon vjerojatno najdužih devet sekundi u mome mladom i krhkom životu, sudbina mi je bila nepovratno zapečaćena: „Hm, 14.3.2001. kažeš? Jak Deveti dom, Merkurić ti je naklonjen, da, ti si tip za jezike… Bit će to sve super, zlatica! Da, da, ne brinem se ja, super!“ zaključila je razdragano, a ja sam odahnula osjećajući duboko u utrobi da žena očito ima neke veze u svemiru pa su moji strahovi doista uzaludni jer će se ona, kad za to dođe vrijeme, zauzeti za mene kod Merkura i tih tipova koji sjede u Devetom domu.
Ne brini, moj budući sarkastični ciniku od supruga, nisam ja djevojka od horoskopa, štoviše, kada se radi o zvjezdanom nebu, volim biti neupućena što je više moguće i promatrati ga kao van Gogha, a Lucasovi Zvjezdani ratovi zadnja su crta do koje se moj interes za sukobe tamo nekih protona, fotona i ostalih cijenjenih -ona može razviti. Nije pouzdano čekati svemir da me liši svih problema jer ima više od jedne sličnosti s razmaženom tinejdžericom – i jednom i drugom je potrebno par svjetlosnih godina intenzivnih priprema za večernji izlazak, i jedno drugo eksplodiraju svake milisekunde, a osim radijacijom, bila ona lepršava, magličasta i romantična ili otrovna, oboje zrače hladnoćom.
U potrazi za ovozemaljskim rješenjem otisnula sam se iz sigurnosti i komfora kreveta u Krležinoj ulici čak do jezera Luščić. Dočekala me tišina među vrbovim granjem, lahor u pačjem perju i tek koja rascvala perunika. Sjedila sam tako, osjećajući se poput mladog Buddhe, koncentrirajući se na prazninu između vlastitih zjena i kapaka, kapaka i zamišljenog odraza vlastite mirne pojave u zelenkastoj vodi. Režanje mog borbenog psa rasulo je zen u tisuće kapljica koje su se utopile u povjetarcu, a kraj mene je stajala starica. „A je l' ovaj tvoj već na kome omastio brke, je l'?“ upitala je i sjela kraj mene na udaljenost za koju sam procijenila za prikladnu s obzirom da tu gospođu duge kose boje lješnjaka zapetljane u neku vrstu gnijezda kakva pletu poljske ptice, nikada nisam vidjela. „Ma, ne, ne, vjerojatno Vas samo nije vidjela pa ste ju iznenadili“, rekoh, no moj joj odgovor nije ulio dovoljno hrabrosti da pomakne ijedan dio tijela izuzev glave dok je naizmjence promatrala mene i namreškano zrcalo jezera.
„Ne boj se“, rekla je: „ja ću se malo odmoriti pa idem dalje.“ Klimnula sam glavom u znak odobravanja prije no što me upitala imam li mobitel. Nisam ga imala: „Joj, nemam, nikad ga ne nosim kad idemo u šetnju“, a gospođa ispod čije se tanke, namreškane i gotovo prozirne kože moglo vidjeti sve žilice i zglobove kostiju snuždi se i položi ruke do lakta umotane u neku vrlo staru i istrošenu smeđu bluzu na krilo. Cijeli me prizor takve stare žene koja se brzim, koliko su joj natekle noge s nabreklim venama u crnim najlon čarapama dopuštale, korakom dovukla do klupe gdje sam sjedila, fascinirao i grizodušje koje sam osjećala u grlu samo je raslo kako je njezin monolog odmicao.
„Štedi dušo, kad god dobiješ kakve novce. Ja sam bila rastrošna cijelog života, kupovala nove cipele prije no što su se stare raspale, izlazila sam, a ništa to nije bilo potrebno.“ Prepoznavši se u nekim rečenicama koje je izgovarala posebno drhtavim glasom, nisam bila sigurna divlja li to moja empatija ili sirena za uzbunu koju inače pale upravo takve nepoznate, nepristrane i stvarne osobe. „Sad sam sama i nemam novce da si kupim mobitel i moram tražit curice na ulici da mi posude da nazovem kćerku. A nemaš ti, dušo školu?“ upitala je. „Ma, ovaj, ne, praznici su“, nasmiješila sam se u nadi da će moj osmijeh prijeći na nju. Sjedila je jednako ozbiljno i pogrbljena polako se ljuljajući naprijed-natrag. „A u kojoj si školi?“ „Evo, zadnju godinu u Gimnaziji.“ „U Gimnaziji? Ja sam isto išla u Gimnaziju. Ali davno je to bilo… A što bi htjela biti?“ „Pa nadam se prevoditeljica ili operna pjevačica. Mislim, ima do toga još barem pet godina, ali uvijek se nadam da će se poklopiti.“ „A imaš glas?“ „Neizbrušen, da, bit će tu dosta posla, ali imam jako dobru profesoricu koja je optimistična, pa…“ „E, a onda se čuvaj pokvarenih jaja. I udaraca. Posebno udaraca. To nije dobro za glas.“
Njezine su posljednje riječi i same bile svojevrstan udarac, nakon kojeg sam ostala nepomično sjediti tromih misli. Tužna je ta, vjerojatno nečija baka, tužna je ta kći kad dopušta da joj majka tako hoda ulicama, tužna je ta naša lijepa država i moji pomno isplanirani prioriteti koji mi nažalost ne garantiraju da i ja jednog dana neću takvim teškim i bolesnim korakom ići ulicama možda nekog drugog grada. „Idem ja sad, pitati neku drugu curicu je l' ima mobitel. Ajde, bok, zlato, čuvaj se!“ „I vi isto!“, uzviknula sam za njenom tamnom, velikom siluetom koja je odmicala preko svjetlucave osunčane livade. Bože, kojim ona to putem ide – pomislih i okrenuh se ponesavši sa sobom njezinu lelujavu kosu, kvrgave noge, tamne i izbočene žile na dlanovima i svaku riječ koju mi je povjerila tog popodneva na jezeru.