(Disklejmer: moguće je da će neke rečenice imati... sočan prizvuk. Nemojte se vrijeđat!)
Jesti, to je sreća. Za mene bi ovo komotno mogla biti najkraća priča s hepiendom ikad. Svatko tko zna nešto o meni – zna da volim hranu. Hranu volim na mnogo načina. Volim ju jesti. Volim ju kuhati. Volim ju dijeliti. Volim ju gledati...
Hrana je začudna. Isto jelo dvije osobe nikad ne mogu skuhati... isto. Makar slijedile recept do slova! Podložna je nijansama kao što su tvoj ili moj štednjak, tvoja ili moja rajngla, tvoja ili moja kuhača, tvoj ili moj prstohvat ovoga ili onoga, gradski ili plin na bocu... Živa istina! Na vlastitom jeziku iskušala.
Hrana je nužna. Osim što je osnovna fiziološka potreba, kroz nju se ustoličuju snažni kulturni i društveni obrasci. Ako odeš u goste bez kutije Domaćica keksa, narušavaš društvenu ravnotežu.
Hrana inspirira. Iz minimalističkog tanjura koji sadržava kapljicu pire krumpira na posteljici od pjenice blitve sa komadićkom zečetine ukrašen jednom iglicom ružmarina stoje godine iskustva chefa koji je tim tanjurom nadmašio vlastitu kreativnost.
Hrana je veselje.
Hrana je ljubav...
Hrana je...sve. <3
Hrana osim što je sve ovo gore navedeno, snažan je marker kulture i sjajno oslikava kulturne specifičnosti. Zato me je jako razveselio facebook event pod nazivom Okusi svijeta koji je organiziran u sklopu Međunarodne smotre folklora. S obzirom da sam etnolog i kultura kao takva me fascinira (ne samo folklor!), a hrana mi je, vidjeli ste, bitan dio života, ovaj event bio je kao stvoren za mene...
Ovaj događaj obećao je da se razlikuje od bilo kojeg drugog festivala gastronomije jer spaja svjetsku kulturnu baštinu i gastronomiju na poseban način. Najavljivali su kako će se predstaviti tradicionalna hrana Filipina, Perua, Finske, Indije i Kenije i kako će sami folkloraši pokazivati kako će se to pripremati! Sjajna ideja i jedva sam čekala da idem, da to vidim i sve kušam. ?
Moram priznati da sam u prvom trenu ostala...malko razočarana. Pretpostavila sam da će to sve biti drukčije organizirano i uvjerila se zapravo u onu (istinu) da je pretpostavka majka svih za*eba. Otišla sam odmah na početak samog događaja, s mišlju kako neće biti puno ljudi, pa ću ja to lagano moći proći i sve vidjeti i probati. Jer moja ideja je bila kako će to biti kućice/štandići i da će tu ti najavljeni Finci, Filipinci, Indijci, Kenijci i Peruanci biti, svaki za svojim štandićem i kuhati svoje tradicionalno jelo. Kako će to biti prohodno i vidljivo i dosezljivo! Međutim... :/
Prvi zez je bio to da će biti malo ljudi. Nije bilo malo ljudi! :D Valjda je cijeli Karlovac izašao u šetnju sa svojim potomstvom i ljubimcima. Bilo je lijepo vidjeti da je neki događaj izvukao toliko ljudi van i to još na radni dan! Sve mi se više čini da ona česta sintagma 'u gradu nema ničega' postaje sve zamornija i bljeđa.
Drugi zez je bio da će sve biti prohodno, vidljivo i dosezljivo. Nije bilo prohodno, vidljivo niti dosezljivo. Sve je bilo zgurano na jednom žarištu, oko glazbenog paviljona, tako da je ispalo – tko prvi, njegova djevojka. Tamo je bila nekakva bina/improvizirana kuhinja koja nije bila svima pristupačna nego onima koji su došli dovoljno rano da zauzmu prve redove i da zbilja imaju pogled na to što se tamo odvija. Jer ideja je, očito, bila da svi ljudi koji će pripremati jela budu gore i odgovaraju na pitanja Sanje Doležal (najeklektičnija celebrity-posvuduša ikad, svakačast), na uzvišenom tako da ih svi vide i čuju, ali to, nažalost, nije bilo tako. Baka Marica, ponosna nositeljica Guinessova rekorda za najdužu štrudlu na svijetu (koji fakt, oduševilo me! ?) bila je prva na tapeti i svima je (pokušala) pokazati kako se radi vučeno tijesto i nadjev za štrudlu. Bila je jako simpatična, voljna nam sve reći, sve do jedne tajne i finte, ali nitko osim onih iz prva dva tri reda nije mogao vidjeti što ono 'od oka vode pa promijesite kroz prste' uistinu i znači. ☹ Možda bi kakav video zid tu pomogao! Da i mi drugi vidimo kako se tijesto razvlači k'o žvaka...
Treći zez je bio da ću moći uzeti hranu od ljudi koji su ju pripremili kao svoju tradicionalnu. Ne da nisam mogla uzeti *ikakvu* hranu, jer redovi su bili enormni... K tome još nisam mogla uzeti od Finaca, Filipinaca, Peruanaca, Kenijaca i Indijaca, nego su svu tu 'tradicionalnu' hranu pripravljali – Restoran Žganjer i Restoran Kristal. ?! Tu sam potonula skroz! :D I sve mi je kao koncept kakav sam si ja zamislila pao u vodu. No ruku na srce, ovo je događaj hvalevrijedan i super osmišljen kao ideja, ali sam se nadala drugačijoj realizaciji. Po komentarima, ljudi su bili stvarno zadovoljni i drago mi je da je tako... samo sam eto, ja, ostala – kratkog želudca.
U nadi da ću otići doma bogatija za novo super iskustvo, otišla sam pokisnuta jer sam izubijana u gužvi ostala gladna i žedna i hrane i gledanja Filipinaca, Peruanaca, Indijaca, Kenijaca i Finaca kako kuhaju i pružaju mi tu finufinu hranu. Dižem ramena i frčem usne u 'a šta sad' maniri... Svakako sam otišla doma opet uvjerena kako u Karlovcu ima i ljudi i događanja. ? Bila je fina šetnjica (nije bilo kebrova – success!), vidjela sam svačiju najbolju obleku, vidjela sam da su ljudi zadovoljni i sretni. I to je nešto!
No hajde, nije sve bilo izgubljeno, jer je taj tjedan dolazio još jedan pilo i žderilo event u Karlovcu. U Craft Beer & Burger Fest Karlovac 3.0 polagala sam velike nade, jer osim što sam strastveni ljubitelj dobre hrane, cijenim i poštujem – i volim – craft pivo. (Šefe, znaš koji si, I'm your man! ? ) O fenomenu craft-arenja u Hrvata neću pisati, jer mislim da se svatko koga interesira već interesirao i sam oko toga i saznao sve što ga je...interesiralo.
Ovaj festival hrane i pića odvijao se dva dana u konobi Kostanjac. Karlovac mi je također jedinstven zbog činjenice da ima konobu! Kostanjac je mali biser mora usred kontinentalnoga grada, '[d]almatinska, obiteljska konoba sa dugogodišnjom tradicijom i najbojon spizom u mistu'.
Malo što sam proskenirala interijer, stvarno se trudi nalikovati tome. Ovaj festival odvijao se u lijepoj, zakrivenoj, romantičnoj terasi u stražnjem dijelu konobe. Vrijeme je bilo idealno, ja sam bila gladna i žedna – grah je dobro pao. Čim smo došli, upoznali su nas s pravilima: 20 kn je bila kaucija na čašu koju smo mogli zadržati ili vratiti, burger kupujemo odmah na šanku, a pivo dolje na terasi. Sve jasno, krenimo.
Nismo se ni snašli, već smo u rukama imali čašu i odrezak za burgere, a blagajnik/konobar/kuhar (izgledao mi je kao sve troje) je gledao u nas čekajući dok sam mu iza leđa na monitoru kase vidjela kako treperi da je račun sto kunića.
Riješili smo račun i s čašom i odreskom krenuli prema terasi. Nije bilo puno ljudi, došli smo nešto iza pola 7, a i bila je večer utakmice. Burger za koji smo se odlučili je 'šēfov' burger, kak bi ona teta u kuhinji rekla.
Uzeli smo piće, naručili burger (navirujući se u užurbanu i pretrpanu kuhinju, koja je imala širom otvorena vrata, što mi je bio doživaljaj sam za sebe) i sjeli na jedan od stolova (kakav i doma imamo, živjela Ikea!). Osjećaj mi je bio kao da sam na moru. Ne znam je li to zbog toga što smo bili u konobi ili zbog emocija mira i zadovoljstva koji su mi pobuđivale misli na skorašnji burger, ali prebivali su spokoj i sreća, bezbrižnost kao da si na moru. Rekla sam vam, hrana mi je (u najmanju ruku) bitna.
Bila sam okrenuta prema smjeru kuhinje i kad sam vidjela djevojče u bijeloj kapi kako izlazi s dva tanjura prepuna divote kako znatiželjno pogledom prelazi preko svih zauzetih stolova, moj mozak je protrljao dlanove. Došla je do nas i ostavila te tanjure ispred nas. I naravno, učinih ono što svatko danas napravi prije nego počne jesti – okinem fotku. Ruke sam oprala maloprije. Ma ta ljepota je morala ostati zabilježena! Burger je bio izdašan, i izgledao je sjajno. Uz njega se dobila i kupica pomfrita. Poslije fotosešna, bio je red da ga i probam. Moram priznati da to nije bio uopće lagan zadatak! :D
Ali, dorasla sam svejedno tom zadatku... ? Savršeno pecivo, mekano, a tostirano, povrće svježe, sir, meso divno spečeno, ukusno i sočno, nekakav umak s lukom... Ma prekrasno, sline mi cure samo dok se prisjećam i pišem ovo. Vrijedio je svake kune od onih sto, vrijedilo je bit prljav do laktova.
Okusi svijeta je gastronomski program koji se ove godine odvijao prvi put. A kad je nešto prvi put, normalno je da ima kašljucanja. Ideja je sjajna i ja ju podržavam svim srcem. Bolji bi doživljaj bio da je to sajamskog tipa, da je svakom posjetitelju sve jednako dostupno i da je to možda održavano u... Zvijezdi? Da sve dobije još jedan sloj? Možda, ne znam, ovako samo, razmišljam na glas... S druge strane, Craft Beer & Burger Fest Karlovac 3.0 već treći put jaše starim stazama. Nisam spomenula, ali u Kostanjcu sam bila i na prvom festivalu. I do trećeg se nisu puno promijenili (jedino što mi nedostaje je onion ring na burgeru što su imali prve godine). Iskreno, ni ne moraju mijenjati. Ponavljanje je majka mudrosti, i uostalom, što se još može izmisliti kad imaš i dobro piće i dobru klopu na jednom mjestu? Ništa... oni su već s trećim ponavljanjem mudri. ?
Dragi moji, hvala na čitanju (tko je čitao, a nije morao!), pišem vam i sljedeći put, u finalu sezone.
Stay tuned and eat well! ?