Drage moje Karlovčanke, Karlovčani i svi vi koji se tako osjećate! Od stoljeća sedmog opće je poznato kako je svima nama homo sapiensima najdraži dan u godini upravo naš rođendan.
Ta 24 sata koja čekamo mjesecima, a prođu u sekundi, predodređena su samo za vas. Pravila su jednostavna: slavljenik ne može biti kriv, slavljenik je u pravu, slavljenik ima prednost i on reže tortu (odbijte, mame i bake!).
Jedini razumni i prirodni zaključak na kraju dana jest kako bi tih famoznih rođendana trebalo biti više. Sjećam se da sam kao dijete često na rođendanima svojih prijatelja puhala svjećice na torti prije njih – bila je to stvar prestiža, simbol. Možeš ti, mali, dobit autića na daljinski i majici i društvenih igara i čokolade koliko hoćeš, ali ako prvi ne ugasiš svjećice na torti, sve ti je to uzalud. Igraj taj svoj Čovječe ne ljuti se i trpi kad si spor. Da ne spominjem da ako ih na ugasiš u jednom dahu ne vrijedi. Prostorna geometrija i raspored svjećica od onda imaju posebno mjesto u mom srcu.
No, nisu svi slavljenici tako sebični i opsesivni poput petogodišnje mene pa organiziraju proslavu svog rođendana zbog drugih. Živimo brzo i žestoko, često zaboravljamo ljude do kojih nam je stalo čak i kada nas Facebook obavijesti kako je dotičnom gospodinu u purpurnoj raskopčanoj košulji s man-bun frizurom danas rođendan. Rođendan je stoga kao manifestacija, svetkovina, državni praznik, dobio sasvim novu dimenziju. To je dan koji obnavlja odnose među ljudima, koji ih spaja. Jedan takav dobroćudan slavljenik jest i naš grad Karlovac. Svima onima koji misle kako rođendan grada i nije neki spektakularan i ultrabitan događaj poručujem da se malo zamisle i iskažu više poštovanja za Karlovac koji slavi 439. rođendan – koliko si ih ti proslavio? 15?!
Dobro se drži taj naš grad, s obzirom na godine, no uvijek može bolje pa ako ste još u dilemi što pokloniti gradu za rođendan, predlažem neki anti-age tretman. Ne mislim da biste se trebali dati u trošak i kupiti kantu boje i osvježiti fasade Banije kako mene ne bi bilo trta ići sama tamo kad se upali ulična rasvjeta – dovoljno je da se s dlanovima u džepovima ili dlanovima nekog drugog i s osmijehom na licu uputite na Jelačićev trg. „Nema do mog kauča“ izlika je koja više ne vrijedi jer su vam vrijedne Karlovčanke i Karlovčani ne trgu pripremili ne samo kauče već cijeli dnevni boravak – usuđujem se reći i najljepši i najveseliji u Karlovcu.
Vratila sam se jučer ujutro iz pretrpanog Zagreba i gledala razgoračenih očiju niz praznu ulicu – ulicu u kojoj prolaznika i automobila nije bilo ni za lijek. Pomislila sam, volim ja tu našu karlovačku tišinu, no što previše, previše je – ne živim valjda u gradu duhova gdje nema potrebe da čekam zeleno svjetlo na semaforu kako bih pregazila ulicu. Prateći udaljene glasove, moja potraga za civilizacijom dobila je optimističan miris na Promenadi, a euforično se svršila na Jelačićevom trgu. S liste nestalih izbrisana su imena moje najbolje prijateljice, mojih profesorica njemačkog, engleskog i latinskog jezika, mojih prijatelja iz škole, ekipe Izvan fokusa i Carpe Diem-ai još mnogobrojnih Karlovčanki, Karlovčana, nekoliko Peruanki i Amerikanaca ako se ne varam.
Svi su oni uživali u sportskim i umjetničkim radionicama, živoj glazbi, osmjesima jedni drugih. Hedonizam je u Karlovcu vraćen u fokus, a tamo ćemo ga i zadržati. To je anti-age tretman koji je Karlovcu potreban – baš poput kože, i grad se obnavlja iznutra – iz svojih stanovnika. Danas nas očekuje jednako uzbudljiv dan, a u čemu ćete se to moći okušati i u čemu ćemo uživati otkrijte sami na ulicama našeg voljenog grada i u našem karlovačkom dnevnom boravku. Ne, ne, nema spoilera. Svi pravac u Karlovac!