Možda Karlovčani zatežu naglaske, žive u čudnoj klimi, potpisuju autorstvo endemskih žargona kao što je faf, no najbitnije od svega, Karlovčani znaju prepoznati kvalitetu i inicijativu – drugim riječima – znaju što valja.
To dokazuje broj posjetitelja našeg Jelačićevog trga u posljednja dva dana koji vrtoglavo nadilazi sve statističke podatke o posjećenosti istog u toku godine.
Možda su naši dragi sugrađani samo tražili neko lijepo i mirno mjesto za sjesti i razmijeniti koju s poznanicima, prijateljima, ljubavnicima, obitelji, izvan vlastita četiri zida. Razumijem ih – možda većina Karlovčana baš poput mene njeguje taj boemski način života i nije im neki gušt pozvati prijateljicu ili dečka u stan u koji je pala atomska bomba. Karlovčanima je lijepo ljenčariti kod kuće samo u potkošulji i gaćama na mekom naslonjaču s heklanim tabletićem na naslonu, ispred ventilatora, pogleda prikovanog uz Šprajca umjesto uz večernje humoristične serije. Ali ipak je ljepše aktivirati se s vremena na vrijeme, kad se već cijeli Karlovac aktivira – ako ništa, da susjedi vide da se negdje ide…
S njihovim se problemima svršilo kad je netko preko noći postavio naslonjače, klupice, dobru glazbu, hranu i piće na trg – ja se kladim na Zubić vilu i njezinu izviđačku skupinu. Doista su napravili sjajan posao jer Trg i u ovom trenutku baš kao i jučer vrvi mojim sugrađanima koji su bili doveli svoju slatku dječicu na likovne radionice društva Naša djeca, po još koji par ušiju na glazbenu poslasticu dua udaraljkaša Hosea i Carlosa (Josipa Petrunića i Karla Kralja) i širom otvorene oči kako bi horizonte proširili oslikavanjem tijela egzotičnom i popularnom kanom. (samo da još jednom čujem kako u Karlovcu nema materijala kako bi se postalo Instagram influencerom!!!)
Oni skeptični prema svojoj vještini 'autotetoviranja' kanom, kao na primjer moja malenkost, prepustili su se ujedno ekstazičnom i katarzičnom plesnom performansu plesača Studija 23 i Performing Arts Zagreba. Budući da i sama imam nekog iskustva s ovom vrstom performansa koji je doista zanimljiv, kompleksan i fizički često vrlo zahtjevan, sretna sam što se on promovira na ovakvim događajima, u sklopu već prepoznatih i priznatih projekata.
Naša je dužnost poticati ono drugačije – na kraju krajeva, zar bi se ovakvi projekti kao što je Dnevni boravak ili Advent u Karlovcu ostvarili i odjeknuli ovako glasno i spektakularno da nije bilo Zubić vile i njezinih izviđača koji su, vjerovali ili ne, bili drugačiji od drugih klinaca? Klinaca koji sjede u potkošuljama i gaćama s igraćim konzolama u rukama u zamračenim sobama od zadnjeg pa sve do prvog dana školske godine. Evo, baš u ovom trenutak jedan takav sjedi kraj mene. Preglasno tipkam i nije se mogao koncentrirati – Luka_progamer69 mu je upravo zadao smrtonosni udarac tipkom Enter. Rest in peace, Bruno.Dragon4.
Sinoć su se na televiziji vrtile 156. epizoda Djevojke sa sela i 53. epizoda Horvatovih. Nemojte se slučajno uvrijediti, braćo i sestre po kabelskoj, ili ako se uvrijedite, nek' to bude baš ono, smrtno ozbiljno, ali mislim da bi i Bojana Gregorić Vejzović radije sinoć gledala pretpremijeru našeg, hrvatskog filma Lažne tetovaže, nego glumila u toj 53. epizodi Horvatovih, a i onima prije i poslije nje. Radije bi slušala i ljupku Luce koja je pjevala našem gradu za rođendan. Braćo i sestre po kabelskoj, ne ponovite i danas istu pogrešku! Aktivirajte se, aktivirajmo Karlovac!