Više od polovice svog dosadašnjeg života provela sam u nekom obliku obrazovne ustanove. Osnovna, srednja, glazbena, faks... Prilično puno vremena za provesti s nosom u knjigama. I onda kad se jedan dan probudite bez školskih obveza, ispita, konzultacija i konstantnog i uznemirujućeg hektičnog osjećaja 'nešto bih u ovom trenu trebala radit za školu', počnete svijet gledati drugim očima...
A posebno kad se preselite u novi grad. Koji je 2/3 prekriven nekom vrstom pokrova Majke prirode. Možda pretpostavljate, za ovaj put je odlučeno kako ću pisati o prirodnim i (meni barem) zanimljivim društvenim i životnim pojavama u (sad već mogu reći) našem gradu.
Ovaj tekst viđenje je svijeta i svakodnevice kroz moje oči. Ne nameće mišljenja, ne pokušava uzburkati strasti. Samo ukazati da obično može biti vrlo neobično gledano kroz novi par očiju.
Kebar/bri
'Ke-što?' moja je direktna izjava kad sam se jednog dana zapitala 'Šta je to?!' jer mi se neka hrustava buba zaletila svom snagom u glavu i zazujala tako glasno da mi se zavrtilo. Totalno hladna reakcija ljudi oko mene govorila mi je da je taj hrskavac normalna pojava. (Evo ga, i sad mi zuji iznad glave dok ovo pišem u dvorištu... :/ )
Ne znam jeste li znali, ali kebar ilitiga obični hrušt je kornjaš iz porodice – truležara (Scarabeidae). Javlja se u šumom prekrivenim područjima jer se hrani lišćem i grančicama bjelogoričnog drveća i aktivan je od travnja do svibnja (makar, lipanj je i još uvijek ih ima!). Počinju s aktivnošću u sumrak i ranu večer, a preko dana miruju. Primijetila sam da ako vam kebar uđe negdje unutra, do jutra je gotov.
S obzirom da im se ličinka razvija i do 5 godina (!), kažu da ih zato nema svake godine. Ali ja valjda imam peh, pa su već zadnje dvije godine koliko sam ja tu – svake godine prisutni. Vele, let im je bučan. I stvarno jest.
Da je kojim slučajem decibel tiši, ne bih ih se tako panično bojala! :'D I kako se samo iznenada pojave! Uf. Ledi mi se krv u žilama na samu pomisao... Evo da vam dočaram. Sumrak, lijepo je, ja u vrtu stojim i berem maline... prekapam dan koji je prošao, sutrašnje planove, divim se kako su maline rodne. Krenem iz vrta, dovikujem nešto Željku (obično neku zezanciju) i sva osmjehnuta i opuštena od zelenila kojem svjedočim, bivam napadnuta tih hruštavim zujalom! Em se uplašim, em se instinktivno savijam u struku do poda kao da je netko otvorio rafal po nama. Jer kad čujete tog bombardera pokraj glave, borite se i rukama i nogama da mu izbjegnete. A isto tako je potpuno nevjerojatno da taj kebar – ne bježi! Ne bježi i ne boji se mene, stoput većeg bića! Obično kukci na sam osjet nekog muvinga pobjegnu. Kebar ne. Kebar bi se valjda družio pa stalno iznova dolijeće makar vi bježite od njega k'o muha bez glave (no pun intended). Oh, daaaj, shvati, bježim od tebe, ne približavaj mi se! :/ A ljudi oko vas vam govore 'Pa šta je, ajde, nije on opasan, ne boj se, neće ti ništa' i ina ohrabrenja koja ne pomažu! Takvih buba, tamo otkud ja dolazim, nema. Čak i komentar moje prijateljice da kebri 'samo tako lete i... glupi su', makar simpatičan, ne umanjuje moj strah od hrskave povelike bube koja (pre)glasno bruji.
Kebar i ja vjerojatno nikad nećemo bit prijatelji. ☹ Naravno da su ovakvi i drugi kukci čudo prirode, da su bića vrijedna života i da su jedinstveni i divni na svoj način. Toga sam vrlo svjesna... ali na sigurnoj udaljenosti.
Krijesnice
Zadnji put kad sam vidjela krijesnicu imala sam otprilike 6 godina. To su bile godine bezbrižnog trčanja po livadi (s pokojom koprivom), plavih nogu i izubijanih koljena. Sjećam se da sam se vozila na svom Kekecu i primijetila kako nešto sjaji u travi. Objasnili su mi da je to kukac koji svijetli. Čarobno! Sjećam se točno tog osjećaja 'Nemoguće!'. Krijesnicu nisam tako dugo vidjela zato što sam em imala nos u knjigama, em živjela u gradu, čiji je pokrov većinom betonski. A isto tako, nisam bila preaktivna tijekom faksa. Maksimir, Sljeme i ine destinacije nisu mi bili draži od sna i maratonskog gledanja Seinfelda.
Vraćajući se jedno večer pred ponešto vremena s gema, na humku pokraj ceste vidjela sam da nešto svijetli. Trebalo mi je koji moment da skužim da to nije komadić stakla koji se ljeska na svjetlosti noćne lampe nego da je to - krijesnica! *.* Flešbek na djetinjstvo i toplina oko srca, instantno! Karlovče grade, još mi jednu lijepu stvar daješ.
Makar su bube, one svijētle i imaju respektabilne i komplicirane obrasce ponašanja. Ima ih oko 2000 vrsta i mnoge od njih komuniciraju putem svoje svjetleće guze. Te signale krijesnice često odašilju s ciljem pronalaska partnera za parenje. <3 Kako i mi ljudi imamo specifične govore i jezike, tako se i vrste krijesnica među sobom razlikuju po tipu signala, ritmu i dužini, pa tako neke trepere, a neke odašilju trajno svjetlo. U određenim situacijama krijesnice sinkronizirano svijetle i/ili trepere pa si samo zamislite kako tako osvijetljeni grmovi i drveća izgledaju... A čime se hrane? Rosom i nektarom. K'o grčki bogovi, ha!
Karlovačka prometna raskrižja
Vjerojatno su i sami Karlovčani svjesni (blago je reći, ali neka...) kompliciranosti nekih od raskrižja. Dok još nisam bila vozač, primijetila sam kako su mi neke prometne situacije u gradu u najmanju ruku čudne. A kad sam počela voziti, iz prve ruke sam iskusila tu lepezu umotvorina nekog inženjera prometa. Primijetila sam da je učestalost pojavljivanja znaka za nailazak na cestu s prednošću prolaza (koje mene neodoljivo podsjeća na ljutog smajlića) u Karlovcu u visokom postotku.
Primjerice, raskrižje kod starog kina Luxor (Luhor, kako bi bake rekle *x je na ćirilici h*) je raskrižje koje neka osoba koja prvi put na njega dolazi rijetko može riješiti od prve. Toliko je zagonetno da kad Karlovčani vide neku stranu registraciju da ulazi u to raskrižje (to znači i iz nekog drugog grada, ne nužno iz inozemstva), svi imaju razumijevanja i čekaju da vozač riješi zagonetku. Iskustvo iz prve ruke, jer kad god se nađemo u takvoj situaciji, uvijek netko komentira 'A jadan, ovaj se ne snalazi... ajde, polako, pustit ćemo ga...'. I doslovno, iz svih smjerova, auti stoje i strpljivo čekaju da se promet odvije po pravilima tog raskrižja. Divna jedna društvena pojavnost.
Dalje, raskrižje kod sportske dvorane. Ista priča. 'Ko pije, 'ko plaća - zna se, okej, ali je prečudno! :D U ranim danima svoje vožnje Željku sam crtala to raskrižje na papir i raspravljali smo 'ko i otkud, kada i zašto.
Onda, ono čudno raskrižje na početku korza, koje je kružni tok koji to nije! Kad sam prvi put to vidjela, oduševila sam se! Kao, ulaziš u kružni tok, i odmah staješ jer nemaš prednost, ima prednost netko izvan kružnog toka. I svi ti uvijek govore 'ovo nije kružni tok' makar to raskrižje u svojoj sredini ima znak za kružni tok. Super! I opet, ono vozačko razumijevanje i tolerancija prema stranoj registraciji – tu je.
Uzimajući u obzir da je Karlovac osnovan i zamišljen kao idealni renesansni grad, kao tvrđava radi obrane od Turaka u obliku šesterokrake zvijezde s trgom u sredini, i ako tome dodamo da kroz njega prolaze ceste građene u 18. i 19. stoljeću, jasno je zašto se ljudi (pogotovo novi) katkada teško snalaze. Poznavanje karlovačke povijesti objašnjava čudna raskrižja, preširoke ili preuske prometne trake. Da se neki prometni inženjer tu učio poslu, što mi je prvotno palo napamet, ne stoji. ?
Zapravo je divno i ispunjujuće svaki se dan voziti komadom povijesti...
Klima
U Karlovcu se u većini slučajeva po jutru dan ne poznaje. Oluje i nevremena koja sam u Karlovcu doživjela jedinstvena su. Kad se ujutro probudiš i sunčano je, ne možeš bit siguran da se neće nešto skuhati u nekom trenutku dana. Tamo odakle sam ja nevrijeme bi se najavljivalo danima unaprijed, i još ne bi došlo. U Karlovcu ga se ne treba najavljivati, ono dođe samo. U Karlovcu sam također prvi put u životu doživjela udare munje u neposrednoj blizini. Ja volim kišu i grmljavinu, ali kad to poprimi ekstremne oblike pa tu budu poplave i probušeni bubnjići, onda sam malo – na oprezu. To mi je okej, jer i to čini ovaj kraj čini posebnim u mojim očima...
Gledala sam neki dan emisiju Lijepa vaša: Lepe ti je green Zagorje redatelja Jure Pavlovića. Voditelj Krešimir Dujmović razgovarao je s Britancem Andyjem koji je svoju inozemnu adresu zamijenio onom u zagorskoj Konjščini. U jednom momentu emisije, Andy je govorio kako ga fascinira broj kanti za smeće koje, s mjesta na kojem su stajali on i voditelj, može izbrojati. Kante za smeće. Kojih je bilo desetak. I to mu je bilo fascinantno... Tko drugi takvu stvar može primijetiti nego autsajder?
Taj moment mi je vrlo blizak, poistovjetila sam se Andyjem i napisala tekst koji upravo čitate. Obične stvari mogu biti neobične, svakodnevicu ne treba uzimati zdravo za gotovo, a navika može postati zanimljiva ako joj se pristupi s neke druge strane i s nekim novim tumačenjem.
Andy je primijetio kante za smeće, ja sam primijetila hrskave bube i munje.
Za ovu smo epizodu gotovi. Do sljedećeg čitanja - Never stop wondering!
Peace out!
[Slike preuzete sa:
- http://www.ekorasvjeta.net/wp-content/uploads/2015/01/Krijesnica.jpg
- http://www.autoskola-ispiti.com/images/pitanje_67_1.png
- prvu i četvrtu sam sama napravila :P hvala, Canva]
