Volontiranje – ta zlatna nit radosti davanja i primanja kroz cijeli život. Ponekad je teško povući jasnu crtu između profesije, volontiranja, aktivizma, hobija... Sukus je, bitna je poveznica uzajamnost i generacije i susjedstva i grada, jednostavna i ljudska priča međugeneracijske solidarnosti i osnaživanja.
Doprinosi kvaliteti života svih nas, ostavlja – ili bar nastoji ostaviti – nešto vrijedno onima koji su tu s nama, ostat će iza nas. Kako to lijepo kažemo, onima na kojima svijet ostaje... Pomaže da se osmisli i život bližnjih i život naš, i danas i za budućnost izbjegnu preveliki problemi, čak i tragedije...
U „Zvijezdi“ smo, u našem „rajonu“, davnih pedesetih s vršnjacima, roditeljima i starijima uređivali naš mali park, radili i družili se. Veselili se rezultatima svoga rada: lijepom, čistom i urednom okolišu. Slijede iskustva iz gimnazijskih dana kada smo prof. Vuković, našoj „teti Manji“, pomagali u uređivanju Hrvatskog doma i naših narodnih nošnji za nastupe svoje, gimnazijske folklorne skupine. Na kraju gimnazijskog školovanja, priređivanje maturalnih večeri u tom istom Hrvatskom domu, između ostaloga da bi se skupilo bar nešto novca za maturalna putovanja učenika slabijeg imovinskog stanja. Tih smo ranih šezdesetih iskusili i radosti fizičkog rada: čistili smetove snijega na željezničkom kolodvoru, pomagali u premještanju pruge na Udbinji, pa sada već desetljećima vlakovi prolaze, a cestovni se saobraćaj ne mora zaustavljati. Uz profesiju stiže opet nova vrsta volontiranja, dio rada na cjeloživotnom obrazovanju i niz članaka za stručne časopise – što tiskane, što u elektroničkom obliku. Uz KA-Matrix ukazivali smo na probleme našeg grada, stvarali mrežu suradnika.
Volontiranje u Centru za mlade Grabrik za mene je novo i posebno iskustvo. Po definiciji obrazovanje je prenošenje znanja i iskustava na nove, mlade generacije. Zato je to djelatnost s posebnim odgovornostima, zahtjevna i posebne ljepote. Traži od nas poznavanje mladih i sebe, i „zanat i umjetnost“, temeljitost u radu uz odgovarajuću kreativnost, preispitivanje pristupa i metoda, eklektički pristup i interakciju.
Zato je svaki moj dolazak u Centar posebna prigoda – radujem se osjećaju zajedništva u tom malom kolektivu, mladim ljudima koji tu marljivo rade, pažnji koju poklanjate i djeci i meni, slikama na zidu... i neizbježnoj šalici čaja. Nije doduše engleski, ali kao što Britanci znaju reći, kao da pomaže u rješavanju mnogih problema... kao narod(i) zanimljive i burne prošlosti skloni su istovremenu i čvrstim stavovima i kompromisima – u nadi da ti kompromisi neće biti „truli“, skloni praktičnom rješavanju problema pa nam s tog govornog područja dolazi i jedna od meni jako zanimljivih kovanica, „co-competition“ (cooperation+competition) tj. istovremeno i suradnja i natjecanje... a za to je „a good cup of tea“ nešto bez čega ljudi ne mogu!
Napisala: Mirjana Došen