(Spoiler: jako volim štrudlu.)
Već smo duboko zaglibili u jesen i kišni dani sad više nisu rijetkost pa mi se sve to čini kao sjajna prigoda za prisjetiti se mirisnog, ukusnog i jedinstvenog događaja koji se odvio tamo još sredinom rujna.
Ako već nisam do sad naglasila dovoljno – ja jako volim hranu. Pa sam tako kao magnetom privučena bilo kakvoj manifestaciji koja fokus stavlja na hranu. A ova manifestacija fokus stavlja ne na bilo kakvu hranu, nego na sjajno postignuće kulinarstva – na skromnu štrudlu. Štrudla, savijača, štrudl, gužvara, gibanica, štruklji, pita... koliko ljudi, toliko naziva, a već ta jezična raznolikost puno govori o složenosti jedne, na prvi dojam, jednostavne pojavnosti.
Tako smo onda Ž. i ja tog dana odlučno pohodili 3. Štrudlafest u Jaškovu, sate prije mog rođendana, 16. rujna. Pomalo sudbinski... :P
Nakon parkiranja na jednoj od livada, krenuli smo put centru zbivanja festivala. Pametno je osmišljeno jer do jučer pusto raskrižje puteva za Karlovac i Ozalj taj dan osvanulo je ozareno rijekom ljudi i šarenim štandovima. Ja sam, jasno, tragala za štrudlom i skužih da mi neće uopće biti lako odabrati jer svaki štand nudio je svoju verziju rolanoga tijesta s nadjevom. Nisam mogla ni pobrojati na koliko vrsta smo naišli, pročitala sam da ih je bilo čak 60, a festivalska cijena štrudle još je nešto što je pogodovalo cijelom pozitivnom iskustvu.
Nas dvoje ipak nismo puno eksperimentirali što se okusa tiče, nego smo se odlučili za klasike – sa šljivom, grožđem, jabukom, kruškom i vinogradarskim breskvicama te s mekanim domaćim sirom i šumskim bobicama. Dobro, hajde, malo smo eksperimentirali. ?
Osim degustacije većeg broja krasnih delicija, održavalo se natjecanje u pripremanju štrudle, pite, savijače i sl. Bilo je sedam timova i trudili su se, osim umijećem razvlačenja tijesta, ostati zamijećeni i kreativnim nadjevima. Svega je bilo – od standardne bučnice do veganske štrudle, pa one s čokoladom i orasima i pobjedničke, koja je imala nadjev od domaćih krušaka, (rastu mi zazubice...) svježeg sira i badema (jao!). Stručni ocjenjivački tim činila su dva zaokružena chefa i jedan iznenađujuće nizak – Špiček, Ognjenović i VegetaMan, Stevo Karapandža. Da mi je bilo biti na njihovom mjestu...
Kako to obično biva na takvim događajima, publiku je potrebno animirati. A Ž. i ja smo prisustvovali idealnoj animaciji. Imali smo priliku gledati vrsnog chefa u akciji. Naime, gospon Špiček je, uz pomoć voditelja, svima u publici pojašnjavao kako napraviti štrudlu, pitu, savijaču od poriluka, krumpira, špeka, vrganja (umirem ovdje!), vrhnja i maslaca (*drooool*), u vrijednosti tosta s maslacem i marmeladom za dva tjedna, na krevetcu od matovilca začinjenog (ovo je mučenje!!) bučinim uljem i acetom balsamicom. Normalno da sam si zapisala svaki i najmanji korak recepta! :D
Kad je u pitanju štrudla, moglo bi se reći da je tu puno vike ni za što, ali ne ne, dragi moji... izgled fakat vara, jer izgledom ne predstavlja puno, no ono što se krije iza, to je ono što fascinira.
Nevjerojatno je kakva vještina je potrebna da se od četiri esencijalna sastojka – brašna, vode, soli, ulja i eventualno jaja – dobilo tijesto koje se može razvući do neviđenih razmjera i može okupiti nadjev od čega god vam padne napamet.
Koliko je samo riječi za to jedno neugledno jelo. Svako selo ima svoj naziv, što nam može svjedočiti o ponosu i specifičnosti koje to jelo sa sobom nosi za svakog tko mu je pobornik.
Svaki majstor ima svoje tajne zanata. Netko odmara tijesto 20 minuta, a netko ni sekunde kraće od sat i pol. Netko riba jabuke direktno na tijesto, netko sir miješa u smjeru kazaljke na satu, a grožđice ako nisu odstajale u rumu barem 15 minuta, netko ne bi ni pomislio iskoristiti.
Povijest rolanja i razvlačnja štrudli, štrukli, pita i savijača uči nas o štedljivosti i dosjetljivosti ljudi koji su živjeli u oskudnim vremenima i koji su morali tome doskočiti. I doskočili su na najbolji mogući način. ?
Danas, kad nam je gotovo sve na dohvat ruke i na svakom koraku te nemate realne potrebe učiti kako se radi študla, pita, štruklji ili kako god vi to već zvali, manifestacija kao što je Štrudlafest ima niz važnosti, a ne samo gastronomsku. Taj mali svitak piše priču o vještini i tradiciji, o nekim minulim svakodnevicama, o razboritom i teškom preživljavanju, o iskorištavanju plodova prirode, a i o gastronomskom uživanju.
Tradicija preživljava ukoliko postoji potreba i interes, a skromna štrudla, pita, štrukalj i/ili savijača imaju sasvim dovoljno slasnog potencijala da se ne moraju bojati za svoj opstanak.