Pozdrav dobri ljudi, dobar ovaj portal ha? Pa meni je, istina je da sam jedan od sudionika koji radi ovo sve pa onda moje mišljenje i nije toliko relevantno, no zasigurno ima tu nekih dobrih stvarčica, a jedna od tih je ovaj blog. Evo, ja sam se odlučio napisati i podijeliti s vama jednu moju životnu anegdotu.
Krenimo, od malih nogu sam bio veliki zaljubljenik u glazbu i obožavao sam slušati razne vrste glazbe, tata mi je prenio sve to. Zamislite, kad sam se rodio, stari me doveo doma, polegnuo me na fotelju onako golog kod od majke rođen i pustio mi Pink Floyd, Dire Straits-e i slično te viknuo: "SINE OVO JE GLAZBA". Ja se naravno ne sjećam toga, no poprilično sam siguran da je to istinita priča s obzirom na dugogodišnje spoznaje o mom ocu. No dobro, ja sam inače ovako sklon digresijama pa nemojte zamjeriti. Ovo nije priča o mom ostvarenju glazbene karijere, tu sam još uvijek u minusu, tako da ne brinite. Zašto sam ovo sve prvo napisao? Spomenuo sam da sam kroz djetinjstvo i odrastanje slušao svašta, tu se u jednom trenutku našao Flamenco. Zaljubio sam se pomalo u te melodije, a samim time počeo sam malo više istraživati i došao do te čudesne zemlje Španjolske. Tada sam već krenuo gledati nogomet sa starim, ko i svi. Naravno na repertoaru su bile samo utakmice najviše svjetske razine pa smo vidjeli taj veliki duel titana između Real Madrida i Barcelone. U tom trenutku, imao sam jedno 10, 11 godina te sam ostao fasciniran Barcelonom i njihovom igrom. Pratim ih naravno dan danas, međutim počeo sam više istraživati o tom gradu, shvatio sam kako je divan i da ga želim posjetiti. Moja žudnja za Barcelonom je postala opsesija. Inače je to tako sa mnom, kada se za nešto zainteresiram postane vrlo brzo opsesija pa mi je sad soba puna gitara i Barcelone. Došlo je doba završetka srednje škole, ja u to vrijeme nekakav metalac bio, a i danas sam, samo više nekakav moderni štih. Evo ga opet digresija.. Uglavnom trebalo se ići na maturalac, dvoumili smo se između Praga i naravno Barcelone. Malo je reći ljudi moji da sam ja vikao na svakom satu razrednika: "idemo u Barcelonu i gotovo", nisam ni priliku ostalima dao da se izjasne već sam umjestno njih govorio: "ma ona želi u Barcelonu". Nikakvi izgovori me nisu zanimali, a bilo je tu podosta dobrih poput: preskupa je, vozit ćemo se jako dugo, nećemo imat vremena za sve, što je i istina, međutim mene to i dalje nije zanimalo. Smatrao sam to kao jedinu priliku u životu da posjetim taj grad i tu zemlju te sam zagrizao maksimalno. I USPIO SAM.. ma jesam vraga išli smo u Prag. Potonuo sam kao Titanic u to vrijeme. U jednom trenutku sam razmišljao ne ići u Prag, ali dobio sam se. Bio je lijep taj Prag, svakako preporučam.
E sad dolazimo do poante moje priče. Završila srednja, ja upiso neki faks i počeo malo volontirati u udrugama po svom gradu. Lijepo je to volontiranje moram priznat, osjećaš se super kada vidiš da činiš nešto lijepo za svoj grad, volontirajte! Digresija broj 150. Volontiranjem sam došao i do te prepelice od udruge puna pametnih, dragih ljudi, a to je Carpe Diem. Sad moram ovo napisat jer će me Alex zadavit ako ne napišem, a možda i neće, ali evo: Udruga za poticanje i razvoj kreativnih i socijalnih potencijala djece, mladih i odraslih. Sad kad smo to riješili, počeo sam volontirati malo i pomagati nešto u tom Centru za mlade. Malo smo se i družili i jedan dan meni Alex dođe. Ma joj evo srce mi skače od sreće čim pomislim. Kaže ona meni: "Hoćeš ići u Španjolsku?" - a ja, di? šta? kako? s kojim parama? od kuda? zbog čega? Objasnila mi je da se radi o razmjeni mladih u "malom" gradu zvan Terrassa, nedaleko od Barcelone. Ni pet, ni šest, idem! Bio je to trenutak neizmjerne sreće i veselja, ovim putem želim stvarno još jednom zahvaliti svim ljudima koji su mi to omogućili i ostvarili taj san, a posebno Alex i Marku. HVALA. Tako sam otišao na svoju prvu razmjenu mladih. Imam jako lijepa sjećanja od tamo, bilo je super. Upoznaješ različite ljude, mentalitete, kulturu, jezike, predstavljaš svoju Zemlju. Bili smo 7 dana u Terrassi, napisao sam gore "malom" jer je samo u Španjolskoj mali grad. Inače preko 200 000 stanovnika. Terrassa je predivna, no ja sam čekao taj zadnji dan, kada smo otišli u Barcelonu. Jedva sam ga i dočekao, stalno sam ispitivao Marka, kad ćemo u Barcelonu, mislim da me htio ubit u jednom trenutku, ali stigli smo! Prva riječ u Barceloni - WOW. La Rambla, Kolumbov spomenik, Slavoluk, Sagrada la Familia, ta arhitektura, Barcelonin stadion, Barcelonin muzej. Bio sam oduševljen apsolutno svime, tresao sam se u jednom trenutku, san mi se ostvario! Znate o čemu pričam kad su ostali govorili cijelo vrijeme da sam kao malo dijete bio tamo. Koristio sam svaki trenutak, pogled, sliku sve da obilježim to što sam tamo prošao. Bilo je fantastično.
Time dolazim i do zaključka svega ovoga, ne samo da sam ostvario jedan od svojih snova, već sam i naučio jako puno, upoznao neke druge kulture i jezike. Ljudi ako pauzirate godinu ili nemate što drugo za raditi. Otiđite na razmjene mladih, to će Vam svima bit zasigurno jedno novo iskustvo iz kojeg ćete jako puno naučiti. Ne trebaju Vam novci, samo se treba dobro informirati. Nadam se da ću bar nekoga potaknuti da dođe volontirati i negdje otputuje. Mi mladi to zaslužujemo i moramo proputovati što više. Eto toliko od mene, hvala svima koji su odvojili vrijeme za čitanje ovoga, razumijem da je možda bilo i naporno. Prvi put pišem nešto ovakvog tipa, sljedeći put će biti kraće, obećajem.
Hasta la vista amigos!