Jednom sam čula kako je najteža stvar kod pisanja započeti i suočiti se i riješiti sindrom prazne stranice. I onda ga riješiš tako da to i napišeš i evo, počinjem, uz šalicu kave i zvukove Željkovog vježbanja gitare.
Ovaj tekst ne pokušava nikoga naučiti pameti. Ne pokušava promijeniti svijet i ljude. Ne pobuđuje aktivizam. Ako to slučajno uspije usput, svaka sličnost s buđenjem svijesti je slučajna.
Nego... za prvo pisanje odlučeno je da će to biti izložba gospodina Šimraka o Ideji kaosa. Otisnula sam se tako jučer kroz jutro do galerije. Sparkirala sam se, osvrnula se... standardna gužva oko Kauflanda, nešto ljudi oko knjižnice...i socrealističko ostvarenje ispred mene. Doznala sam kako je galerija izgrađena 1975. i kako se prvi (i jedini) kat odlikuje najatraktivnijim i najopremljenijim prostorom za izložbe kojeg odlikuju fleksibilnost i prostranost. No meni je ipak vanjski izgled ostavio jači dojam. I kažu kako bi ju trebalo obnoviti, ali ne, mislim da ne bi trebalo. Takva kakva jest je dobra jer ta patina vremena daje joj taj socrealistički šarm koji me toliko oduševljava. Veliki banner koji najavljuje izložbu super se uklapa u geometrijski savršenu konstrukciju građevine. Tema izložbe i baština građevine super korespondiraju...
Idem dalje, i nailazim na zaključane rešetke na ulazu... pomislim si 'Okej... što sad?' i dok to razmišljam skužim lijevo veliki crveni znak sa strelicom koja upućuje na zvono. I pozvonim. Dolazi teta u kuti (opet dašak socijalizma...) i da su oni to otvorili, a zaključali da provjetre. I sad će ona sve to, sad će... Ja reko 'Ma oke, oke sve, u redu je...' jer mi ju je bilo žao kako sam ju nespremnu uhvatila. Baš je bila simpatična.
Podsjetilo me ovo na situaciju kad nekome ideš u goste, a ne očekuju te. Svi se onda uskomešaju, dižu se, vlada blaga panika. Jer osim tete u kuti dojurio je i gospodin koji mi je išao srediti ulaz. Isto je bio kao dignut od nekog posla, brzo je dojurio, pa kompjuter, pa neće... a u međuvremenu, teta u kuti je odjurila gore u izložbeni prostor popaliti sva svjetla i otvoriti prozore.
Skužili ste, u tom sam trenu bila jedini posjetitelj i zapravo je to ispalo super, jer u duši sam introvert i cijenim mir i tišinu pogotovo jer si želim dati dovoljno vremena da pogledam i doživim izložbu. Popela sam se uza stube i fakat nisu lagali – prostor je velik, prozračan, ugodan. I znate onaj miris galerijskih i muzejskih prostora... e i toga je bilo. Miris kulture. ?
Robert Šimrak hrvatski je slikar i grafičar sa zagrebačkom adresom i međunarodnim iskustvom. Od 1989. samostalno izlaže i kod nas i u gostima. Predaje na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Radio je i kao grafički urednik i dizajner časopisa Kontura i Mila, a od 2011. bio je u povjerenstvu za izbor poštanskih marki Republike Hrvatske.
S obzirom da je sjajan umjetnik, normalno je da je dobio i niz nagrada za svoj rad, a ja bih samo izdvojila Vjesnikovu nagradu "Josip Račić" koju je dobio 2009. godine za najbolju samostalnu izložbu u Hrvatskoj koja je postavljena u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu i Galeriji Božidar Jakac u Sloveniji. Za one koji žele znati više, kliknite ovdje.
Dalje, kažu o njemu kako je oslonjen na naslijeđe konstruktivizma i pop-arta. Njegove tehnike su osim akrila, ulja, krede i ugljena i digitalna grafika uz inkjet print. I još kažu kako on, stvarajući različite asocijativne mreže, najčešće upotrebljava ikonografiju stripa, filma i reklama te logotipove i industrijsku simboliku.
Stripovski dašak prolazi i kroz ovu izložbu točnoga naziva 42. Die Vorstellung des Chaos – Ideja kaosa. Brojka nije slučajna, jer se tu radi o 42. domobranskoj pješačkoj diviziji koja je poznata i kao Vražja divizija. Dakle, tema je ratna. Kroz 12 radova velikoga formata u tehnici akrila Šimrak priča priču o pješačkoj diviziji hrvatskog domobranstva unutar austro-ugarske vojske tijekom Prvog svjetskog rata.
Od slike do slike, pratimo fizička i emotivna stanja vojnika, kao jedinki ili kao dijela grupe. Okviri su ispunjeni od-do, bez potpisa autora i godine nastanka djela. Likovi su usamljeni i osamljeni, čak i kad su prikazani u grupi, s bezizražajnim licima koja ipak jako puno govore. Kad su ga prilikom izlaganja ovih radova u Gliptoteci u Zagrebu prošle godine pitali zašto ta tema, odgovorio im je kako je zapravo samo riječ o paradigmi, prizorima stradanja na bojištu i bezumnosti rada, bezizlaznosti sudionika i žrtava i posljedicama koje rat nosi. I to se fakat i osjeti.
Slike odišu kaosom kroz svoje crvene i narančaste tonove koji su u pozadini svega (jer kad si dovoljno blizu, točno se vidi kako narančasta izvire ispod poteza kistom), kroz nagomilane ostatke, oblake ili šumu, kroz blijeda i tiha lica, kroz otuđenost likova. Slike koje ipak prikazuju ratno raspoloženje imaju svejedno tu stripovsku razigranost i pitaš se stvarno jesu li ti likovi cinično ozbiljni ili im je fakat bed jer je rat... Napisali su kako je Šimraka inspirirao rad francuskog strip autora Jeana Girauda Moebiusa, koji je nadasve humorističan, ciničan, ali dojmljiv autor (preporučam Iskrcavanje na Pharagonesciji i Hermetičnu garažu, vraćam ih u knjižnicu do 19.6. pa da znate... Hvala, Jelena-Znaš-Koja-Si! ?). I sad kad razmišljam i prisjećam se Šimrakovih likova... ima tu nešto.
Još sam imala jedan sentiment tijekom izložbe... Naime, dojam koje su slike na mene ostavile i osjećaj samoće kojima odišu jako me podsjeća na dojam koji na mene ostavljaju slike Salvadora Dalíja.
Taj smještaj lika u neki prostor koji nije nigdje, a opet je tu, ta samoća koja izvire, ta napuštenost, nešto je što mi povezuje Šimraka i Dalíja. Dakle, tematski su jako različiti, ali emotivno jako slični. I ova muha (na povezu paloga vojnika!) je detalj koji neodoljivo podsjeća na Dalíjeve sporadične kukce...
Osim samih slika, postoji i digitalni... ha, nazvala bih ga vodičem kroz opus autora. Na toj prezentaciji upoznaje nas se s kratkom kronologijom njegova života i stvaranja, a prikazuju se i autorovi drugi radovi. Pa tu onda imamo priliku vidjeti i njegov pop-art, logotipove i koketiranje s industrijskom simbolikom koja je uvijek nekako društveno i politički angažirana. Pa tu imamo lego kockice u obliku svastike, dolara ili srpa i čekića, kvazi reklamne poruke, novinske naslove, omote, apstrakcije koje postaju konkretnost i slično. Ako me baš ne pratite, odite pogledati o čemu se tu radi. Izložba je otvorena do 15. lipnja. :D
Izložbu prati katalog koji je uredila kustosica Antonija Škrtić, a njega i druge publikacije vizualno je oblikovao sam umjetnik. Također je organizirano nekoliko radionica i to mahom za učenike osnovnih i srednjih škola. Malo mi je žao da nema radionica i za odrasle, jer se i njih još štošta da i može naučiti. ?
Inače, jako me ugodno iznenadila činjenica da je ulaznica samo 10 kuna! S tim da uz nju taj dan možete posjetiti i gradski muzej i Stari grad Dubovac. U ovom je gradu kulturno uzdizanje vrlo pristupačno. Uz ovako sjajnu izložbu i takvu pristupačnu cijenu šteta da se ona gužva iz Kauflanda nije prelila i u galeriju...
Svakako preporučam da, ako niste, odete pogledati ovu sjajnu i evokativnu izložbu. I doživite i sam prostor. Znam da vam je već poznat i da ste možda stoput tamo bili. Ali probajte se malo izmaknuti iz svakodnevne pozicije nekog kome je sve oko njega poznato i pogledajte iste stvari drugačijim očima. Kao da ste novi u gradu... možda se iznenadite.
Pilot je prošao uspješno. Čitanost – očekivana. Nadam se da se čitamo i u sljedećoj epizodi... do tada – Live long and prosper! .\ /.