Hej, ti koji ovo čitaš... Pretpostavljam da redovito provodiš vrijeme ovdje na blogu... Pa eto, voljela bih da sada pročitaš i moju priču. Zapravo, ne samo pročitaš. I nije to priča. Rekla bih da je to samo buđenje onog uspavanog u nama pretočeno u obliku teksta. Tako da se udobno smjesti i čitajući dopusti da se u tebi probudi to nešto. Zamisli, osvijesti to u sebi. Ovo predbožićno vrijeme prigodno je za promišljanja o životu, načelima i širenju pozitivnih vibri. No, ja nisam bila potaknuta datumom na kalendaru, već nečim drugim.
Prije par dana sjedim u busu za školu kao i svaki dan i gledam kroz prozor. Četvrtak je, 7 sati, najdalje dokle moje misli mogu stići jest krevet kojeg sam prije sat vremena morala napustiti. Ipak, događa se nešto i zaokuplja moju pažnju. Stara bakica koja je sjedila u drugom dijelu busa pokušava ustati i stisnuti „ STOP“ kako bi joj vozač stao na sljedećoj stanici. Nekako to uspijeva učiniti i kada su svi drugi izišli prije nje, ne polazi joj za rukom sići niz stepenicu autobusa. U jednoj joj je ruci štap kojeg jedva pridržava, a u drugoj vreća puna namirnica koje je vjerojatno kupila za svoje najdraže. Odjednom se diže dečko iz drugog razreda, dok svi mi ostali, ako već ne spavamo, bakici pomažemo samo u svojim mislima. Izlazi iz busa, uzima bakine stvari i pomogne joj da siđe. Eto, upravo je tu za mene počelo ovo buđenje o kojem sam pričala na početku. Taj osjećaj divljenja i poštovanja prema spomenutom dečku natjerao me da se zapitam. Zašto ja nisam ustala premda sam vidjela da je bakici potrebna pomoć? Ostati sjediti utopljen u sigurnosti većine nije rješenje. To jest najlakše, ali nikako nije vrijedno u odnosu na moralnu nagradu koju dobijemo od osobe kad joj pomognemo – nagradu u obliku zahvalnosti, toplog pogleda ili osmijeha. Svi smo mi koji smo ostali sjediti u tom trenutku vjerojatno razmišljali isto. Sklonili smo svoj pogled i u srcu osjetili lagan ubod i tračak ljubomore na dečka koji je pomogao baki. Ne ljubomore jer nas drugi nisu vidjeli kako pomažemo, kako smo faca i divili nam se, već zbog jačine koju je on imao u sebi da istupi iz mase, izađe iz svojih okvira ustaljenosti i učini nešto veliko. Koliko god je taj pothvat bio mali, toliko je zapravo bio velik. Događaj koji sam ispričala samo je jedan u nizu svakodnevnih koji se ponavljaju i koji nam nude priliku da iskušamo sami sebe, potražimo dobro u nama i poklonimo ga ljudima oko nas. Svi imamo neki jedinstveni dar, neku vještinu, znanje ili mogućnosti s kojima možemo učiniti nešto za druge ili ne učiniti ništa. Ovisi samo o nama. Dovoljno je odvojiti malo svog vremena, osmijeha ili pažnje, darovati dio sebe i time unijeti novi smisao i u svoj i u tuđi život. Kada činimo dobro za druge, raste i dobro u nama. Eto, to je sve što sam htjela ispričati. Za sam kraj, poruka je jasna. Ustani i uljepšaj nekome dan. Tvoj mali pothvat nečiji će svijet učiniti mnogo ljepšim mjestom.