Ima već dugo otkako sam prvi put čula za Couchsurfing, ali zapravo nisam znala ništa o tome. Niti sam se potrudila istražiti. Do prošle godine.
Couchsurfing je stranica na kojoj, slično kao i na Facebooku, napraviš profil – staviš sliku i napišeš par stvari o sebi, a onda ponudiš putnicima besplatno mjesto za spavanje. Ili, ako nemaš mogućnosti za to, barem svoje društvo. Zauzvrat, dobivaš pristup novom svijetu ljudi i njihovih kauča, madraca, kreveta, podnih prostirki... Iako, za one nepovjerljive, to vjerojatno zvuči kao dobivanje pristupa budućim mjestima zločina, na kojima se sasvim dobrovoljno pojaviš i ponudiš za žrtvu. Pitala sam se i ja svašta. Je li odlazak u stan nepoznate osobe sličan onim trenucima u filmovima kad se cure u majušnoj spavaćici, usred noći, odluče otići provjeriti zastrašujuće zvukove u kući sa: „Hello? Is someone there?“ Je li to nešto što bi napravio netko za kog mislim da je stvarno glup?
Nema veze. Treba probati. Mislim, koliko sigurnija mi može biti soba u hostelu s još sedmero ljudi koje ne mogu birati? Spavanje na aerodromu ili kolodvoru ne dolazi u obzir, a za hotel definitivno nemam novaca. I odluka je pala – ja ću stvarno pitati nekog da budem kod njega. Izabrala sam najsimpatičniju moguću osobu i poslala joj najsimpatičniju moguću poruku u simpatičnoj nadi za simpatičnim smještajem. (Roze naočale kupila sam prije biranja osobe.) Dobila sam prijevoz od autobusne stanice do stana u predivnom dijelu Dublina, šetnju uz „old canal“ i društvo zabavnog prvostupnika psihologije i magistra managementa koji ima svoju diskografsku kuću, drži satove klavira i uz još hrpu sveg ostalog, volontira kao savjetovatelj u centru za depresivne osobe. Mislim da sam ja postala malo depresivna kad sam sve to čula i zapitala se kaj ono ja radim sa svojim životom. Eto, taj Irac dao mi je ključeve stana iz kojeg je dan ranije istjerao brata kako bih ja tamo mogla biti sama i rekao da ga nazovem ako bilo što trebam. I ne, nije poslije došao u stan i ubio me. I Couchsurfing se više nije činio kao mjesto koje vrvi luđacima svih vrsta.
Dva mjeseca kasnije, čitam tone profila i tražim „hosta“ u Berlinu. Odlučujem se za studenta psihologije i političkih znanosti sa stanom u odličnom kvartu i 40 pozitivnih preporuka. Sigurno je sigurno. Kaže mi da već ima jednog surfera u vrijeme kad ja dolazim, ali ima dodatni madrac, pa ako je meni to u redu, dobrodošla sam. Nijemac, kao i Irac, nema čime se ne bavi, među ostalim, povremeno radi kao turistički vodič na području Berlina. Već od prve sekunde smo se baš dobro složili i ne znam točno kako smo nabasali na temu o ljubavi prema krovovima, ali jesmo. Sat vremena kasnije, s ruksacima punim piva zvonimo na vrata stana u potkrovlju gdje je nekad živio. Otvara nepoznata cura i nakon malo odmjeravanja i našeg objašnjavanja, pušta nas unutra. Uskoro smo se popeli na krov cijelog kompleksa starih berlinskih zgrada. Gledam zalazak sunca i razmišljam kako nema šanse da ikad više odem negdje, a da ne couchsurfam. Drugi surfer zove nas s povratka iz obilaska centra i zajedno se vraćamo u stan. Moja večer završava plesanjem s Nijemcem i Rusom-Kinezom na rumunjsku narodnu glazbu u malom dnevnom boravku. Nije vic :) I još jednom me nitko nije ubio. A imam priču koju kao turist u hotelu nikad ne bih doživjela. I imam jednog novog dobrog prijatelja. I svijet u mojoj glavi više nije tako opasno mjesto.
U Karlovcu sam se za početak samo nalazila s ljudima. Živim s roditeljima i pomisao na mogućnost da nam se neznanci smucaju po kući nije im bila nimalo privlačna. Ipak, kad sam jednom prilikom došla doma po bicikl s Indijcem, odlučili su ga upoznati i dečko ih je oduševio svojom pristupačnošću u samo par minuta. A mama njega domaćim pečenim piletom (ta reakcija je bila presmiješna, ostatak dana nije prestao pričati kako bolje pile u životu nije jeo). Nakon toga, pristali su da tu i tamo netko prespava kod nas. Fefe i Bout bili su naši prvi couchsurferi. Oni su pak u samo par minuta oduševili sve koji su te random večeri bili vani u Drmešu, uključujući i konobaricu koja je uslišila sve njihove glazbene želje. Bili su toliko zabavni i opušteni. Kad smo se vratili doma, osjećala sam se kao da se već odavno znamo i živimo zajedno; krenuli smo prati zube u isto vrijeme, pa smo sjeli na kadu i 15 minuta se s četkicama u ustima samo smijali k'o budale. I ne, nakon što su otišli od nas, nama nije falila niti jedna jedina stvar u kući. Nakon njih, došao nam je simpatični par iz Slovačke. Pristojnije ljude valjda nisam srela. U isto to vrijeme, stigao je i Australac (da, znam, stvarno imamo iznenađujuće puno turista u našem malom gradu!) koji se zbog nedostatka besplatnih kauča u Karlovcu smjestio u hostel, ali je s nama proveo cijeli dan. On je pak opet bio od one vrste koja te natjera da se zapitaš kaj ono radiš sa svojim životom. Ali stvarno je super čuti priče tih ljudi. Baš se nekako otvoriš, vidiš da možeš živjeti svoj život na tisuće načina drukčijih od ovog kakvim sad živiš, da možeš raditi stvari koje ti nikad prije nisu ni pale na pamet, da možeš raditi na takvom radnom mjestu kakvo nisi ni znao da postoji; vidiš koliko je zapravo skučen svijet u tvojoj glavi i sretan si jer si sad tako puno naučio.
Zadnji surfer bio je Englez. Zamolio je da prespava samo jednu večer jer već sljedeće jutro ide na Plitvice. Napisao je stvarno super „couch request“ i odmah mi je bilo jasno da je osoba s kojom ću se super slagati. I jesam. U trenu su proletjela 3 dana i bila sam prisiljena zadivljujućom elokvencijom uvjeriti roditelje da ostane još malo: „E, ovaaaj, Thomas bi, jel', umm, ostao tu još koji dan... Da... Jel' to OK?“ Eto, dogode se i takve stvari. Bilo nas je po svuda. Čak i u berbi grožđa u Sloveniji.
Nekad ti nije svejedno što odlaziš ili što netko drugi odlazi, ali opet, znaš da sada imaš prijatelje negdje u svijetu, gdje god da bili. I veseliš se trenutku kad ćeš ih vidjeti opet. (Pogodi je li netko već došao u Hrvatsku i pio pivu na krovu zagrebačkih zgrada. Iiiii, pogodi tko ide u Englesku sljedeće godine. ;))