Opće je poznato da su ljudi društvena bića koja teže kvalitetnim odnosima s drugim ljudima.
Kako bi se odnos stvorio i održao, ljudi su razvili jezik pomoću kojeg su prenosili informacije i na taj način komunicirali. Razgovor je oblik verbalne komunikacije, a temelji se na dvije komunikacijske vještine: slušanju i govorenju. Postoji verbalna i neverbalna komunikacija, no pojavom tehnologije, pojavila se i elektronička komunikacija.
Elektronička komunikacija evoluirala je pojavom pametnih telefona, točnije pojavom iphone- a 2007. godine. Do tada se koristilo računalo za igranje igrica, fotoaparat za fotografiranje i novine za čitanje vijesti. No, pojavom tih uređaja, postalo je moguće skinuti aplikacije, fotografirati, slati poruke, čitati vijesti i sl. bilo kada i bilo gdje. Neosporno je da nam je globalnim umrežavanjem svijeta i pojavom pametnih telefona komunikacija olakšana, no s druge strane olakšava li nam to i ne komuniciranje? Jesu li se ljudi počeli izolirati jedni od drugih?
Pojavom društvenih mreža kao što su facebook, instagram i twitter, stvaraju se profili zbog kojih raste potreba za stvaranjem digitalnog identiteta. Ljudi su postali toliko zarobljeni u svom kreiranom digitalnom svijetu da sve češće ignoriraju onaj pravi. Negdje oko 2011. ili 2012. iznenada postaje vrlo lako predvidjeti što ljudi rade na javnim mjestima: većina bi gledala na svoje telefone, a to je bilo onda kada je broj ljudi koji posjeduju pametne telefone dostigao 50% ukupne populacije (Twenge, 2017 prema Stanley Pendergrass, 2017). Danas, skoro pa nema osobe koja ne posjeduje pametni telefon. Društvena razmjena/komunikacija prije deset godina bila je puno osobnija, licem u licem. Ljudi su razgovarali, družili se, bili svjesni okoline. Danas se pak, sve češće se pojavljuje neka priča na vijestima ili video na youtube-u u kojima se prikazuje kako netko pada u rupu ili fontanu jer su hodali i gledali u svoj pametni telefon, a ne ispred sebe. Ima li takvo ponašanje svoje ime?
U Australiji, 2012. godine, skupina intelektualaca odlučila je dati takvom ponašanju ime - „Phubbing“ [fabing] koja je kao riječ ušla u Macquarie riečnik (Karadağ i sur, 2015). Phubbing je kombinacija riječi phone (telefonirati) i snubbing (ignoriranje). To je pojam koji opisuje ponašanje u kojem jedna osoba u socijalnom okruženju ignorira drugu osobu gledajući na mobitel. Termin je ubrzo općeprihvaćen jer je u siječnju 2014. časopis „Computers in Human Behavior“ objavio članak o temi „partner phubbing“, a u svibnju 2016. riječ je prihvaćena u Oxford rječniku kao „prava riječ“ (Zimmer, 2016 prema Stanley Pendergrass , 2017). Više od 97% ljudi izjavljuje da im hrana ima lošiji okus kada su žrtva phubbinga te 87% mladih radije komunicira virtualno nego licem u lice (http://stopphubbing.com). Žrtva phubbinga je neprimijećena od osobe koja je konstantno na telefonu i koja u tom trenutku, zbog konstantnog provjeravanja poruka, društvenih mreža i sl., ne sudjeluje u uobičajenoj interakciji, zbog čega se ta ista žrtva bez telefona može i počinje osjećati loše. Phubbing je koncept kojim se pokazuje nepoštovanje prema drugima za vrijeme komunikacije te kako se više preferira virtualni svijet nego onaj koji se događa u tom trenutku. (Karadağ, 2015). Upravo zbog potrebe za stalnim gledanjem na mobitel neovisno o trenutnoj situaciji u kojoj se nalazimo i javljanja anksioznosti ako to prestanemo provjeravati, phubbing je prozvan ovisnošću virtualnog modernog doba. Zbog toga ne čudi činjenica da je on zapravo na raskrižju više ovisnosti, odnosno možemo reći da je phubbing multidimenzionalni pojam, jer uključuje ovisnost o mobitelu, ovisnost o internetu, ovisnost o socijalnim mrežama i ovisnost o igricama (Karadağ i sur., 2016). Upravo zato što danas pomoću pametnih telefona možemo igrati igrice, dopisivati se, čitati vijesti i fotografirati, te zbog mogućnosti da se isti nose sa sobom što omogućuje pristup društvenim mrežama i internetu bilo gdje - ovisnosti kao što su ovisnost o igricama i internetu, prelazi i utječe na socijalna okruženja. Naizgled se čini kao bezazlena stvar, no mnoga istraživanja pokazuju kako negativno utječe na odnose. Tome ne pomaže ni činjenica da su mobiteli danas neizbježni i neophodni. Istraživanja su pokazala kako ljudi često koriste svoje mobitele zbog osjećaja usamljenosti, te da im se javlja anksioznost, briga i osjećaj deprivacije dok nisu pored svojih uređaja (Park, 2005 prema Karadağ, 2015). No, problem se javlja i postaje problemom kada osobe prečesto taj osjećaj usamljenosti i anksioznosti kompenziraju u društvu koristeći svoj pametni telefon.
Ako ste došli do kraja ovog teksta, opisuje li ta riječ Vaše ili nečije ponašanje?
Ukoliko da, obratite pozornost na to zanemarujete li nekoga tko je s Vama u društvu zbog svog mobitela. Nađete li se pak, u obrnutoj situaciji pokušajte toj osobi dati do znanja kako se u tom trenutku osjećate te probajte i Vi ne posegnuti za svojim mobitelom.
#stopphubbing
Autorica: Karla Cikojević