Dragi moji vjerni čitatelji,
s obzirom da sam vas zakinula za svoje retke zadnjih nekoliko tjedana, primite isprike (*naklanja-se-do-poda*). Bez daljnjeg izvijanja i pravdanja – nastavljam vam donositi svoja friška gledišta na ustaljene stvari.
Dakle.
Zamislite si ovo...
Prizor prvi. Sviće. Budite se, kol'ko-tol'ko odmorni. Protežete se da jutarnja ukočenost iscuri van. Prizor drugi. Otkrivate se i ustajete iz toplog kreveta osvježeni jutarnjom friškoćom, s mislima o toploj i mirisnoj kavi pitajući se što ćete uz to i doručkovati. Prizor treći. Saginjete se nad umivaonikom da svoje umorno lice okupate hladnom vodom koja će vas razbuditi i prihvaćate se četkice za zube još uvijek malo ošamućeni snom.
Krasno zvuči. Prava pravcata subota ujutro <3 (inače, moje omiljeno vrijeme u tjednu. Makar ta 'subota ujutro' počela u subotu u podne.)
A zamislite si i ovo...
Prizor prvi. Sviće. Budite se, uopće niste odmorni jer vas je žareća bol u sredini leđa nekoliko puta tijekom noći probudila i nakon što ste se morali ustati i razgibati, da vam bol i ukočenost popusti te da možete s mukom uhvatiti još koji sat sna. Prizor drugi. Otkrivate se i ustajete iz toplog kreveta sa spoznajom ukočenosti cijeloga tijela i boli koja siječe vaš svaki nagli pokret. Protezanje nije opcija, jer do protezanja još mora proći kojih 10-ak minuta dok povratite kol'ko-tol'ko pokretljivost gornjeg dijela tijela. Prizor treći. Razmišljate o toploj i mirisnoj kavi pitajući se što ćete uz to i doručkovati, dok ste cijelo vrijeme blago ukočeni i u bolovima. Prizor četvrti. Polako i oprezno se saginjete nad umivaonikom da svoje umorno lice okupate hladnom vodom koja će vas (nadate se) razbuditi i omogućiti vam da nekako otpočnete dan. Prihvaćate se četkice za zube još uvijek malo ošamućeni snom.
Ovo zvuči katastrofa. Prava pravcata katastrofa.
Ali to je ono što ljudi s reumatskim oboljenjima proživljavaju (u različitim opsezima, razinama boli i dijelovima tijela) svakodnevno. Nevidljiva bolest, kako tepaju reumatskim oboljenjima, dolazi u raznim formama. To su stanja koja uzrokuju bol, nemogućnost kretanja, ukočenost, iscrpljenost, a na kraju krajeva, utječu i na mentalno stanje ljudi jer uzrokuju depresiju i raznorazne ostale nevolje.
Predstavljamo!
Reumatoidni artritis je najpoznatiji od reumatskih bolesti i zahvaća 1% populacije. Ovaj đubretar je 3 puta češći kod žena nego kod muškaraca, neizlječiv je, a uzroci njega su i dalje nepoznati. Juvenilni idiopatski artritis je artritično đubre uporno, u jednom ili više zglobova koji se javlja u dobi ispod 16 godina, a traje najmanje 6 tjedana. Psorijatični artritis je reumatološka bolest koja nije skroz nevidljiva jer ju prate kožna oštećenja (crvena, suha, ljuskava kože). Dakle, nije dosta da vas boli... Ovaj đubretar može zahvatiti kralježnicu, šake, ramena, laktove, stopala, koljena ili gležnjeve.
Ankilozantni spondilitis je Željkov (i moj) životni suputnik. Ovaj đubretar je pak kroničan i često progresivan i u prvom redu se manifestira bolovima i upalom zglobova kralježnice i sakroilijakalnih zglobova. Dakle, nije samo ono 'bole me leđa'. Autoimuna je bolest koja napada zdravo vezivno tkivo između velikih zglobova uzrokujući i trajnja oštećenja na kostima, a ukoliko se bolest ne tretira, može doći do srastanja zglobova i opće nepokretljivosti.
Vrlo lako svoje svakodnevne živote uzimamo zdravo za gotovo i ne razmišljamo o tome kako je nekome drugome u životu. Zato je jako važno javno osvijestiti i upozoriti da ne uzimamo svoju svakodnevicu i zdravlje zdravo za gotovo te da neke ljude bol i fizičke nemogućnosti uvijek (i zauvijek) drže na kratkom lancu. Utrka Reumatlon je upravo takav primjer osvještavanja javnosti.
Reumatlon na zagrebačkom Bundeku, peti po redu, održao se krajem listopada. Utrka kojoj je moto 'Brži od reume!' održava se od 2014. godine i nastala je kao projekt Hrvatskog reumatološkog društva. Cilj ove inicijative je podizanje svjesti o reumatskim bolestima i skretanje pozornosti na fizičku aktivnost kao najbolji način prevencije i značajnog faktora u liječenju. Do sad, Reumatlon su mogli trčati samo pacijenti i medicinsko osoblje uključeno u liječenje reumatskih oboljenja, ali od ove godine učinili su sjajnu stvar i otvorili prijave i za nas (zdrave?) smrtnike, što sam, naravno, objeručke prihvatila!
Da ste me znali prije koju godinu, trčanje i mene nikad ne biste stavili u istu rečenicu. Tipični couch potato, s viškom kila i manjkom motivacije, koji nikad nije imao vremena i uvijek s bolnim koljenima i još pokoja izlika. Ali divljenje i zavist nisu izostajali kad bih autom prošla pokraj neke vitke figure koja s lakoćom jaše na vjetru prema svom 5., 7. ili 12. kilometru u tenisicama. I nakon godina divljenja i zavisti i 'Kak' to oni mogu? ☹' sam, tipično, lupila imaginarnom šakom po imaginarnom stolu i odlučila – krećem. Mislim, ruku na srce... Nije bilo tako dramatično, bila je, tipa, srijeda popodne, 5. ili 6. mjesec bivanja na burzi, sve sam drugo iscrpila, ovo je jedino preostalo. :D I sreća da jest.
Kad tako krećete s nečim što smatrate izrazito značajnim za sebe i svoj život, jako je bitno od toga (pokušati!) ne raditi 'big deal-mijenjam život na bolje-sve ja to mogu-začas ću biti najbolja verzija sebe' situaciju. Jer nije tako. Jer nije lako. I nije brzo. I nije bez je*e. Često vas muči manjak motivacije, pa vam se usred treninga krene piškiti, pa ste žedni, pa razmišljate skoro stalno da vi to ne možete i zašto uopće vi to radite i tako to. S tim se na kraju najteže boriti – sam sa sobom. Ali nekako ustraješ, i napreduješ, i svakim danom si jedan promil bolji nego prijašnji i tako nekako ni ne skužiš – već je prišlo o-ho-ho vremena otkad si krenuo i već imaš koju utrku iza sebe.
I onda si još ponosniji na sebe kad možeš svojim prisustvom i sudjelovanjem podržati neku inicijativu, ali i osobu do koje ti je jako stalo, upravo aktivnošću koja ti je praktički donedavno bila strana i, u nekom pogledu, neizvediva. Win-win! ? I tako sam tog vanserijski toplog listopadskog prijepodneva bila 'brža od reume', na 5 kilometara. Ostala sam bogatija za najbržu utrku na 5 kilometara po vlastitim mjerenjima, majicu i osjećaj nevjerojatnog zadovoljstva da sam trčala za one koji to ne mogu ili mogu, ali s velikim poteškoćama. (Većina mojih nema realno uporište u bolesti, nego u lijenosti. :D)
Makar svoju svakodnevicu dijelim s onom koju strogo diktira nevidljiva bolest, dogodi se da zaboravim koliko su neki zadatci, koje ja obavljam automatski i bez razmišljanja, Željku ipak izazov.
Jednostavno je stvari uzeti zdravo za gotovo, iznimno je lako govoriti kako je teško živjeti i raditi, veliko zadovoljstvo predstavlja jadati se i negodovati.
No, pokušajte se zaustaviti na moment i promisliti kako je i što proživljava čovjek preko puta vas ili u vašoj blizini, promisliti kako je nekome drugome u životu... Kako je nekome teško zakopčati šlic, sagnuti se nad umivaonikom, obući čarape ujutro ili trčati Reumatlon. Netko možda ima opravdane razloge za negodovanje i jadikovanje...a to možda uopće ne čini.
Pozdrav vam do sljedećeg čitanja. Čuvajte se reume! :P
(Izvori slika: https://www.buzzfeed.com/sheridanwatson/people-with-autoimmune-diseases,
http://reumatlon.eu/,
https://www.buzzfeed.com/sheridanwatson/people-with-autoimmune-diseases,
https://tenor.com/view/man-tapping-head-meme-gif-8012899)