Pozdravi svima. Evo me nazad, jašemo opet u drugoj sezoni mojih meditacija i kontemplacija o svima poznatim, a meni nepoznatim stvarima, odmorni, čili i orni za nove zadatke i život u globalu.
Rujan je. Nacionalni mjesec joge, mjesec osviještenosti o reumatskim bolestima, počinje jesen, moj je rođendan. I ja sam i dalje nova u gradu. Toliko nova da sam prvi put ove godine pohodila Dane Radićeve.
I kad ste novi u gradu Karlovcu i kad ste samo povremen gost, Dani piva se nekako nameću kao karakteristična manifestacija pa su samim time i nezaobilazni. Moram priznati da su meni od svega na tim Danima piva najzanimljiviji uvijek bili megagiga pereci (i hajde, pod zadnje, onaj rock-pop-moj-ukus-glazbe šator sa slamom po podu), a smiješna sam bila domorodcima kad sam u čudu komentirala kako je piva loša, jer to se kao podrazumijevalo. Ne znam, valjda bi na događanju posvećenom toj prehrambenoj namirnici ona trebala biti predstavljena u najboljem svjetlu... Valjda. Ali ja sam ionako nova ovdje pa što ja znam. ?
Ove godine sam nekako preko tih Dana piva pregazila da se nisam ni osvrnula, bez uvrede ikomu... Tek kad sam doma uočila taj megagiga perec povezala sam da je to doba godine. Je li to bilo zbog lošeg iskustva s lošom pivom ili lajnapa izvođača koji me nisu ni malo zagolicali, ili pak zbog kontroverze Bajaga/Hadno pivo/hladni pogon dežurnih dušobrižnika, ne znam. Ali i bolje jer sam nanjušila Dane Radićeve kao posebnost i kao nešto novo čemu još nisam prišla.
S obzirom da sam se zaposlila (jeeei!) prije nekih dva i pol mjeseca te otpočela svoju svakodnevnu migraciju iz mjesta u kojem živim u mjesto u kojem radim, održati razinu energije da poslije posla učinim nešto kulturno ili zabavno ili duhoispunjujuće postalo je pravi izazov. No te srijede moj me mobitel obavijestio o lajnapu za tu večer pa skupih zadnje atome snage za taj dan i idealno nekontaminirana odlučih da je to moj novi etno-kulturno-zabavni zadatak.
Otisnuli smo se, dakle, te srijede navečer. Izbili smo negdje na pola Radićeve, kod galerije Zilik koja je ugostila izložbu Industrija u galeriji koju sam popratila koji dan ranije pri otvorenju. Taj dan je najavljeno samostansko pivo i u potrazi za njim otputili smo se prema Gradskoj straži (ali kasnije sam čula da smo, nažalost, zakasnili i da su fratri već pošli leći). Nismo dakle našli samostansko pivo, ali nekakvo pivo smo već našli. ? Na bini kod Gradske straže pripremao se bend, kafići i terase su već bili puni i energija u zraku je bila dobra. Odlučili smo ipak prošetati i vidjeti što je sve u ponudi te večeri.
Hodajući Radićevom oči su mi skakale lijevo-desno-gore-dolje-šta je ovo-šta tu ima-a gle ovo i slično. Kod Putnika, u Tijesnoj ulici, iza Gradskog muzeja odvijala se radionica bejzbola. Bilo je zabavno gledati kako svi imaju pojma što se događa. :D Bejzbol mi je i dalje enigma. Recimo, bilo bi zgodno da su, uz izložene bejzbolske dresove, imali možda i pravila igre. Ali svejedno, bilo mi je zabavno gledati kako mlataraju iz sveg srca mekanim palicama po mekanim lopticama! ? Moje pitanje 'a šta je tu' dovelo nas je do Amadeusa, kafića iza Glazbene škole. Tu je bila projekcija češkoga dokumentarnog filma 'Ništa kao prije'. Mjesto je bilo idealno jer je dovoljno zabačeno, a opet blizu vreve glavne ulice. Mračno, zavučeno, tiho, ali i živo, jer dok sjediš i gledaš film, istovremeno proživljavaš intimu mračne kino dvorane, ali veselo društvo koje ti iza leđa ispija (drugu po redu?) litru i vodu podsjeća te da nije skroz tako. Nismo do kraja odgledali film, ali smo ubrali glavnu misao vodilju pa smo odlučili nastaviti šetnju. Došli smo do izložbe slikarice Mathilde Cabaud koja je izložila svoje radove s porukom 'Uzmi me' pa smo si uzeli jednu sliku, tako da smo, osim za iskustvo, doma otišli bogatiji za jedno umjetničko djelo.
Dani Radićeve intrigantni su mi bili iz nekoliko razloga. Ovo je treća po redu godina da se održavaju, a kako sam malo kopala u potrazi za informacijama, zaključila sam sljedeće: godine 2016. Dani Radićeve bili su od 26. kolovoza do 4. rujna. Dani piva također. Godine 2017. Dani Radićeve su se održavali od 25. kolovoza do 4. rujna. Dani piva također. Ove godine – od 31. kolovoza do 9. rujna. Dani piva također. I see what you did there... ? Ja sam nova, smijem si dopustiti da mi ova informacija nije bila očita dosad! :D
Dani Radićeve održavaju se, jasno, u Radićevoj ulici. Ulici koja je davno bila dijelom špice i mjesto gdje se išlo biti viđen i da se vidi tko je „netko” - obrtnička ulica postolara, sedlara, tkalaca, čizmara, puškara, trgovaca i ugostitelja, gdje najstarije građevine datiraju s kraja 17. i iz 18. stoljeća, a danas je prilično pusta, zapuštena i oronula, zakucanih i prašnjavih izloga. U tome je posebnost Dana Radićeve. Jer barem nakratko vraćaju život usahloj žili kucavici vraćajući izgubljeni špica feel.
Dani Radićeve čine jedan holistički pristup kulturi, umjetnosti i zabavi, ne ostavljajući ni jedan ukus ili interes zanemaren. ? Ples, likovna umjetnost, glazba, film, čak i sport– sve se to može iskusiti u danima kad Radićevom kola život. Tih dana Radićeva je veselo ugostila fotografske i likovne izložbe, plesne i ine performanse, radionice raznih vrsta, projekcije vrhunskih dokumentaraca, a u večernjim satima stari prozori su se treskali uz taktove muzika (plural).
Radićeva je ulica koja neosporno ima živopisnu povijest, ali nažalost neslavnu i zapuštenu sadašnjost. Njezina važnost iščitava se i iz knjiga, i iz priča , i iz nje same, jer svjedoči na razne načine o vremenu i ljudima koji su bili, ali i koji jesu. Zato su Dani Radićeve vrijedna i jedinstvena manifestacija, jer djelovanjem u sadašnjosti oživljavaju važnost prošlosti i pružanjem sadržaja za svačije nepce omogućuju da se s te zapuštene sadašnjosti Radićeve ulice, pa barem i za to kratko vrijeme, obriše prašina i da se vrati u upotrebu.
Do idućeg puta, „Ne srljajte kao guske u maglu!“, i čitamo se uskoro opet! ?