NAPOMENA! Ova stranica koristi kolačiće i slične tehnologije.

Ukoliko ne promijenite postavke preglednika, prihvaćate kolačiće. Saznaj više

Prihvaćam

Uporaba kolačića

Kako bi ova web stranica radila pravilno, kako bismo bili u stanju vršiti daljnja unaprjeđenja stranice, u svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja, ova stranica mora na vaše računalo spremiti malenu količinu informacija ( Cookies ) . Preko 90 % svih web stranica koristi ovu praksu no prema regulacijama Europske unije od 25.03.2011. obvezni smo prije spremanja Cookie-a zatražiti vaš pristanak. Korištenjem web stranice pristajete na uporabu Cookie-a. Blokiranjem cookie i dalje možete pregledavati stranicu, no neke njezine mogućnosti Vam neće biti dostupne. 

Što je kolačić ?
Kolačić je informacija spremljena na Vaše računalo od strane web stranice koju posjetite. Kolačići obično spremaju Vaše postavke, postavke za web stranicu, kao što su preferirani jezik ili adresa. Kasnije, kada opet otvorite istu web stranicu internet preglednik šalje natrag kolačiće koji pripadaju toj stranici. Ovo omogućava stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama.

Kolačići mogu spremati širok pojas informacija uključujući osobne informacije (kao što je Vaše ime ili e-mail adresa). Ipak, ova informacija može biti spremljena jedino ako Vi to omogućite - web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu. Zadane aktivnosti spremanja i slanja kolačića Vama nisu vidljive. Ipak, možete promjeniti Vaše postavke internet preglednika da možete sami birati hoćete li zahtjeve za spremanje kolačića odobriti ili odbiti, pobrišete spremljene kolačiće automatski pri zatvaranju internet preglednika i slično.

Kako onemogućiti kolačiće ?
Isključivanjem kolačića odlučujete da li hoćete dopustiti pohranjivanje kolačića na vašem računalu. Cookie postavke mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Za informacije o postavkama kolačića, odaberite web-preglednik koji koristite. • Chrome • Firefox • Internet Explorer 9 • Internet Explorer 7 i 8 • Opera (stranica na engleskom jeziku) • Safari (stranica na engleskom) Ako onemogućite kolačiće, nećete moći koristiti neke od funkcionalnosti na web stranicama

Što su privremeni kolačići ?
Privremeni kolačići ili kolačići sesije uklanjaju se s računala po zatvaranju internet preglednika. Pomoću njih web-mjesta pohranjuju privremene podatke, poput stavki u košarici za kupnju.

Što su stalni kolačići ?
Stalni ili spremljeni kolačići ostaju na računalu nakon zatvaranja programa internet preglednika. Pomoću njih web-mjesta pohranjuju podatke, kao što su ime za prijavu i lozinka, tako da se ne morate prijavljivati prilikom svakog posjeta određenom mjestu. Stalni kolačići ostat će na računalu danima, mjesecima, čak i godinama.

Što su kolačići od prve strane ?
Kolačići od prve strane dolaze s web-mjesta koje gledate, a mogu biti stalni ili privremeni. Pomoću tih kolačića web-mjesta mogu pohraniti podatke koje će ponovo koristiti prilikom sljedećeg posjeta tom web-mjestu.

Što su kolačići treće strane ?
Kolačići treće strane dolaze s reklama drugih web-mjesta (kao što su skočne ili druge reklame) koje se nalaze na web-mjestu koje gledate. Pomoću tih kolačića web-mjesta mogu pratiti korištenje Interneta u marketinške svrhe.

Da li portalzamlade.info koristi kolačiće ?
Da, s primarnim ciljem kako bi naše web stranice vam omogućile bolje korisničko iskustvo.

Kakve kolačiće koristi portalzamlade.info i zašto ?

  • Privremeni kolačići (Session cookies) - to su privremeni kolačići koji ističu (i automatski se brišu) kada zatvorite internet preglednik. Mi koristimo session cookies da omogućimo pristup sadržaju i omogućimo komentiranje (stvari koje morate učiniti kada se prijavite sa svojim podacima na web stranicu).
  • Trajni kolačići (Persistent cookies) - ti obično imaju datum isteka daleko u budućnost i tako će ostati u vašem pregledniku, dok ne isteknu, ili dok ih ručno ne izbrišete. Mi koristimo trajne kolačiće za funkcionalnostima kao što su "Ostanite prijavljeni" tickbox, što korisnicima olakšava pristup kao registriranom korisniku. Mi također koristimo trajne kolačiće kako bi bolje razumjeli navike korisnika, tako da možemo poboljšati web stranicu prema vašim navikama. Ova informacija je anonimna - ne vidimo individualne podatke korisnika.

Da li na web stranici ima kolačića treće strane ?
Ima nekoliko vanjskih servisa koji korisniku spremaju limitirane kolačiće. Ovi kolačići nisu postavljeni od strane ove web stranice, ali neki služe za normalno funkcioniranje određenih mogućnosti koje korisnicima olakšavaju pristup sadržaju. Trenutno omogućujemo:

  • Mjerenje posjećenosti 
    portalzamlade.info koristi nekoliko servisa za mjerenje posjećenosti, to su: Google analytics, Gemius, Xiti. 
    Ako želite onemogućiti da vam navedeni servisi spremaju kolačiće, možete zabraniti za svaki servis na sljedećim linkovima:

 

Dodatne informacija oko isključivanja kolačića
Trenutno postoji nekoliko web stranica za isključivanje pohranjivanja kolačića za različite servise.

Više se možete informirati na sljedećim linkovima:

 

Blog

Bilješka autorice: Svaka riječ počevši od ove stopostotna je istina za koju nažalost nemam materijalne dokaze, ali kao i svaka druga istina, ruši predrasude. U ovom će slučaju svjetlom obasjati sve one sive, anonimne, slučajne i vjerojatno dosadne prolaznike koji prema predaji na naš život ne utječu osim kao pokretna scenografija koja je tu kako bi ga uljepšala – i dokazati da nas kada ponor koji nas dijeli jednom biva premošćen s tek nekoliko na prvi pogled beznačajnih riječi, s druge strane čeka osoba kakvu nismo ni mogli zamisliti. Osoba tako zanimljiva i širom otvorenih pogleda na svijet da možda izlazi u više od te jedne jedine kavane u kojoj tvoji prijatelji čekaju da im se putanja života ujednači s Marsovom. Osoba koja se za razliku od mene ne boji loših filmova i potraćenog vremena, osoba za koju nikada nisi čuo, a koja je možda baš ona sumnjiva bakica koja bez fiskalne i srama subotom ujutro ispred Lidla prodaje livadno cvijeće.

merkur ti je naklonjen

Foto: Alex Harvey

 

*

Putevi kojima me svakog dana ganjaju rokovi, živčani prijatelji u gimnazijskom pritvoru, od posla iscijeđeni i izbijedljeli roditelji, neobični su i osebujni sa svim svojim slučajnim prolaznicima koje se doista, časne mi pionirske, trudim ne srušiti dok dašćući ulazim u novi krug personaliziranog triatlona Ironman. Famozni sarkastični cinični kritičari, inače vrsta homo sapiensa na koju sam posebno slaba, bi se u ovome trenutku mogli uhvatiti u kušnji da mi predbace hiperbolu i metaforu Ironmana kao malih svakodnevnih bitki s kojima se suočavamo i mojoj personi koja smatra vlastite ishode navedenih odviše uspješnima iz istog razloga prišiti titulu egoistične i gnjusne – no, uvjeravam vas - da sam samo čovjek, svakodnevno me podsjeća tužan odraz nehidratizirane kože u zrcalu.

Osim zasad imaginarnog sarkastičnog cinika za kojeg ću se u skorijoj budućnosti u kojoj će materijalizacija misli i najluđih i samo ponekad perverznih fantazija biti moguća, udati, na putevima Gospodnjim susrećem strastvene astrologe, bakice bez digitalne naobrazbe s doduše impresivnim marginalnim znanjima koja je nemoguće naći čak i na mračnoj strani interneta, profesore tehničke kulture koji na crno predaju filozofiju i gitariste koji su od muke propjevali i tako reći, slučajno postali operni pjevači… Moj je život samim time postao malo više nalik siru s plemenitim plijesnima – samo za gurmane. Budimo realni i ne laskajmo si toliko – dakle, kad rekoh gurmane, uistinu pomislih samo na one s nešto jačim želucem.

Ukoliko imate paničan strah od upuštanja u rasprave s nepoznatim osobama, nemojte me tužiti Gospođi majci, već nastavite čitati ovo kao zabavni pustolovni roman s elementima fantastike i trilera. Također je preporučljivo voditi bilješke jer će ti ono što mi je gospođa na klupi kraj jezera povjerila jednog četvrtka poslijepodne koristiti kad se jednog otisneš u bijeli svijet i okušaš u ulozi samostalne odrasle osobe (čitaj: kad te starci na prepad šutnu nogom u tu razmaženu stražnjicu koja je umislila da je princeza od Walesa na jutro tvog osamnaestog rođendana i dvaput zaključaju vrata za tobom. Upozoreni ste, dogodit će se.)

Naime, jednog sam do zla boga sparnog jutra dok me sunce, po naputku mojih milih prijatelja iz Sabora, nastojalo zaslijepiti, kao svaka uzorna kći uzornog djelatnika uzorne državne tvrtke i njegove više no dobro držeće supruge kojoj je teško naći veću manu izuzev IKEA poremećaja, šetala našu kujicu. Kako ne bih remetila raspored njezinih fizioloških obveza, brzinom kojom je prije nekoliko godina natrij reagirao s vodom iz jedne zahodske školjke Gimnazije Karlovac zamotala sam se u jedan od precijenjenih stolnjaka iz nove Zarine kolekcije i nataknula tamne naočale koje galaktička scena delikvenata koristi za prikrivanje tragova koje za sobom ostavlja noć puna jeftinog vina, cigareta i mjesečine.

Jedno piskutavo „Dobro jutro, slatkice“, trgnulo me iz francuskog razmišljanja, a kraj mene se stvorila susjeda s drugog kata. O njoj sam zapravo znala samo da ima mješanca šnaucera i vjerojatno bika ili teretnog konja jer se je redovito spoticala preko vlastitih stopala kad bi ju on izveo u šetnju. Tog ju jutra začudno nije vukao za sobom kao kakvu isprebijanu mačku, ali je zato sjedeći kraj nje pojeo pola sladoleda od vanilije dok sam vlasnici odvlačila pažnju navodeći povjerljive osobne podatke. Pohvalila je kako mi lijepo stoji taj stolnjak i pitala kada ću upisati srednju školu, a  kako je moje osobno uvjerenje da nitko ne zaslužuje živjeti u zabludi i mraku, drage sam joj volje izrecitirala izdanje biografije prilagođeno okvirima društvenih mreža – tek toliko da zna s kime ima posla.

Prosvijetljena je za iduće pitanje odabrala nešto prikladniju temu odnosno na koji fakultet bih željela biti premještena kad mi jednom završi uvjetna u gimnaziji. Da nisam ja ta koja vas uvjerava koliko čistog nemira kola mojim venama samo zahvaljujući takvim pitanjima, zasigurno ne biste vjerovali, a moja je susjeda očito žena s razvijenim trećim okom, šestim čulom i dvadeset i jednom čakrom kada me tog jutra ispod debelih smeđih okvira svojih naočala pročitala baš onako kako ja čitam Krležu. „A reci ti meni, kada si rođena, slatkice?“ upitala je, a nakon vjerojatno najdužih devet sekundi u mome mladom i krhkom životu, sudbina mi je bila nepovratno zapečaćena: „Hm, 14.3.2001. kažeš? Jak Deveti dom, Merkurić ti je naklonjen, da, ti si tip za jezike… Bit će to sve super, zlatica! Da, da, ne brinem se ja, super!“ zaključila je razdragano, a ja sam odahnula osjećajući duboko u utrobi da žena očito ima neke veze u svemiru pa su moji strahovi doista uzaludni jer će se ona, kad za to dođe vrijeme, zauzeti za mene kod Merkura i tih tipova koji sjede u Devetom domu.

Ne brini, moj budući sarkastični ciniku od supruga, nisam ja djevojka od horoskopa, štoviše, kada se radi o zvjezdanom nebu, volim biti neupućena što je više moguće i promatrati ga kao van Gogha, a Lucasovi Zvjezdani ratovi zadnja su crta do koje se moj interes za sukobe tamo nekih protona, fotona i ostalih cijenjenih -ona može razviti. Nije pouzdano čekati svemir da me liši svih problema jer ima više od jedne sličnosti s razmaženom tinejdžericom – i jednom i drugom je potrebno par svjetlosnih godina intenzivnih priprema za večernji izlazak, i jedno drugo eksplodiraju svake milisekunde, a osim radijacijom, bila ona lepršava, magličasta i romantična ili otrovna, oboje zrače hladnoćom.

U potrazi za ovozemaljskim rješenjem otisnula sam se iz sigurnosti i komfora kreveta u Krležinoj ulici čak do jezera Luščić. Dočekala me tišina među vrbovim granjem, lahor u pačjem perju i tek koja rascvala perunika. Sjedila sam tako, osjećajući se poput mladog Buddhe, koncentrirajući se na prazninu između vlastitih zjena i kapaka, kapaka i zamišljenog odraza vlastite mirne pojave u zelenkastoj vodi. Režanje mog borbenog psa rasulo je zen u tisuće kapljica koje su se utopile u povjetarcu, a kraj mene je stajala starica. „A je l' ovaj tvoj već na kome omastio brke, je l'?“ upitala je i sjela kraj mene na udaljenost za koju sam procijenila za prikladnu s obzirom da tu gospođu duge kose boje lješnjaka zapetljane u neku vrstu gnijezda kakva pletu poljske ptice, nikada nisam vidjela. „Ma, ne, ne, vjerojatno Vas samo nije vidjela pa ste ju iznenadili“, rekoh, no moj joj odgovor nije ulio dovoljno hrabrosti da pomakne ijedan dio tijela izuzev glave dok je naizmjence promatrala mene i namreškano zrcalo jezera.

„Ne boj se“, rekla je: „ja ću se malo odmoriti pa idem dalje.“ Klimnula sam glavom u znak odobravanja prije no što me upitala imam li mobitel. Nisam ga imala: „Joj, nemam, nikad ga ne nosim kad idemo u šetnju“, a gospođa ispod čije se tanke, namreškane i gotovo prozirne kože moglo vidjeti sve žilice i zglobove kostiju snuždi se i položi ruke do lakta umotane u neku vrlo staru i istrošenu smeđu bluzu na krilo. Cijeli me prizor takve stare žene koja se brzim, koliko su joj natekle noge s nabreklim venama u crnim najlon čarapama dopuštale, korakom dovukla do klupe gdje sam sjedila, fascinirao i grizodušje koje sam osjećala u grlu samo je raslo kako je njezin monolog odmicao.

„Štedi dušo, kad god dobiješ kakve novce. Ja sam bila rastrošna cijelog života, kupovala nove cipele prije no što su se stare raspale, izlazila sam, a ništa to nije bilo potrebno.“ Prepoznavši se u nekim rečenicama koje je izgovarala posebno drhtavim glasom, nisam bila sigurna divlja li to moja empatija ili sirena za uzbunu koju inače pale upravo takve nepoznate, nepristrane i stvarne osobe. „Sad sam sama i nemam novce da si kupim mobitel i moram tražit curice na ulici da mi posude da nazovem kćerku. A nemaš ti, dušo školu?“ upitala je. „Ma, ovaj, ne, praznici su“, nasmiješila sam se u nadi da će moj osmijeh prijeći na nju. Sjedila je jednako ozbiljno i pogrbljena polako se ljuljajući naprijed-natrag. „A u kojoj si školi?“ „Evo, zadnju godinu u Gimnaziji.“ „U Gimnaziji? Ja sam isto išla u Gimnaziju. Ali davno je to bilo… A što bi htjela biti?“ „Pa nadam se prevoditeljica ili operna pjevačica. Mislim, ima do toga još barem pet godina, ali uvijek se nadam da će se poklopiti.“ „A imaš glas?“ „Neizbrušen, da, bit će tu dosta posla, ali imam jako dobru profesoricu koja je optimistična, pa…“ „E, a onda se čuvaj pokvarenih jaja. I udaraca. Posebno udaraca. To nije dobro za glas.“

Njezine su posljednje riječi i same bile svojevrstan udarac, nakon kojeg sam ostala nepomično sjediti tromih misli. Tužna je ta, vjerojatno nečija baka, tužna je ta kći kad dopušta da joj majka tako hoda ulicama, tužna je ta naša lijepa država i moji pomno isplanirani prioriteti koji mi nažalost ne garantiraju da i ja jednog dana neću takvim teškim i bolesnim korakom ići ulicama možda nekog drugog grada. „Idem ja sad, pitati neku drugu curicu je l' ima mobitel. Ajde, bok, zlato, čuvaj se!“ „I vi isto!“, uzviknula sam za njenom tamnom, velikom siluetom koja je odmicala preko svjetlucave osunčane livade. Bože, kojim ona to putem ide – pomislih i okrenuh se ponesavši sa sobom njezinu lelujavu kosu, kvrgave noge, tamne i izbočene žile na dlanovima i svaku riječ koju mi je povjerila tog popodneva na jezeru.